a kad je jednom kušano, prestaje biti zanimljivo ili traži da se novootkriveno iskustvo uz puno truda održava ugodnim. Na što vas asociraju ove misli? Da nije ghosting?
Hej Nives, kako si na to došla? Evo kako: opet čitam misli poznatog sociologa Baumana, da je traženje primjera, savjeta i uputa ovisnost jer što više ih tražite, to vam više trebaju, a kad ste lišeni svježih zaliha tražene droge, osjećate se nesretnije. Ovisnosti gdin Bauman opisuje kao sredstvo utaživanja žudnje i time autodestruktivne jer razaraju mogućnost da se žudnja ikad zadovolji. Dok su neiskušani, primjeri i recepti su privlačni i gotovo nijedan ne donese ispunjenje koje je obećavao. Čak i kad neki ispuni očekivanja, zadovoljstvo ne traje dugo jer u potrošačkom svijetu mogućnosti su beskrajne, a količina ciljeva u ponudi neiscrpna.
Prema sociologu Baumanu, recepti za dobar život i sprave koje se u njihovoj pripremi koriste, nose na sebi rok trajanja, no većina će ih ispasti iz upotrebe prije tog roka jer će njihove draži zasjeniti, obezvrijediti i iscrpiti konkurencija novih i usavršenih ponuda. Bauman dalje navodi da se ciljna crta u potrošačkoj utrci kreće uvijek sve brže i od najbržeg trkača, a većina trkača ima preslabe mišiće i pluća da bi trčali brzo i ostali u utrci do kraja. Tu životnu trku uspoređuje s maratonom koji barem ima kraj, dok druga trka nikad ne završava. Njen cilj je uloviti neuhvatljivo i što udaljenije obećanje o životu bez problema.
Ovisnost tako postaje nastavak trčanja i ugodna svijest o ostanku u utrci, a ne nagrada koja čeka one koji prijeđu ciljnu crtu. Nagrada ne može nadmašiti ostale nagrade u privlačnoj moći, a one pozivaju i mame biti otkrivene i iskušane. Želja postaje vlastitom, neupitnom svrhom. U utrci ostajemo sve dok nešto kupujemo i to ne samo u dućanima, samoposlugama, robnim kućama i na webu, već je kupovanje skeniranje asortimana mogućnosti da pregledavamo, dodirujemo i uzimamo izloženu robu te ju uspoređujemo s našim limitom na kartici i stanjem u novčaniku. Bauman pojašnjava da sve što u životu radimo i svi nazivi koje nadijevamo svom djelovanju su svojevrsno kupovanje i aktivnost uobličena na sliku kupovanja. Ne radi se dakle samo o kupovini hrane, odjeće i obuće, namještaja, automobila, uređaja, već je kupovanje beskrajna, pohlepna potraga za novim i usavršenim primjerima i receptima za život. Naša sreća ovisi o osobnoj kompetenciji, ali prema Parentiji, mi smo osobno nekompetentni ili premalo kompetentni u područjima kupovine. Kupujemo sposobnosti koje nam trebaju da zaradimo za život i kupujemo sredstva kojima ćemo buduće poslodavce uvjeriti da te sposobnosti imamo. Idemo u kupnju imidža koji bismo rado nosili i načina pomoću kojih ćemo druge uvjeriti da smo ono što nosimo. Kupujemo način na koji ćemo druge uvjeriti da valjamo, da smo vrijedni njihove pažnje i način pomoću kojega ćemo dobiti najviše zadovoljstva iz ljubavi i onih sredstava koja će nam omogućiti izbjegavanje ovisnosti o partneru. Kupujemo način da zavrijedimo tuđu ljubav i način kako da prebolimo kad taj odnos prestane donositi zadovoljstvo. Kupujemo najbolja rješenja za štednju novca i najbolji način kako da ga potrošimo. I tako, kupujemo, kupujemo…svašta!
A kad krenemo kupovati nečiju pažnju, to činimo zločesto, podmuklo, poput lopova. Ne ja, ali za vas (više) nisam sigurna. Viđam to svaki dan na društvenim mrežama, a tako i posljedice tog zlobnog shoppinga, tj. ghostinga.
Ghosting je zarazan i razoran, on je tuga modernog doba u kojemu su ljudi žrtve vlastitih ego ispada. Na neki je način ghosting ovisnost jer što više ga prakticirate, to vam je više potreban, a žudnja za naletom dopamina nikad nije potpuno zadovoljena.
Živimo u dobu precjenjivanja vlastitih sposobnosti i snaga, niske samorefleksije i niske svijesti o vlastitim neučincima, kad se očekuje da će osoba za šaku mrvica pažnje prodati stabilan život koji je gradila desetljećima. Ghosting postaje način igranja igre u kojoj kupujemo vrijeme potrebno za donošenje odluke kao i igre u kojoj kupujemo tuđu pažnju i naklonost, hranu za naš ego.
Ne možemo ghostingu pobjeći. Ako nas ne zavara na društvenoj mreži, sigurno će zavarati na intervjuu za posao, sigurno će nam se netko najaviti dan ranije da će doći na razgovor za posao, mi ćemo rezervirati vrijeme i ta osoba se neće pojaviti, niti opravdati svoj izostanak. Ili još luđe, ghosting osoba će sigurno nekoliko puta rezervirati termin za osobnu uslugu (kod frizera, kozmetičara i sl) i onda se uopće ne pojaviti u dogovorenom terminu, a na telefonske pozive i poruke uopće neće reagirati. Treba li nakon ovih primjera uopće spominjati ghosting u flertu, ljubavnim odnosima i vezama?
Zašto to neki ljudi rade, ostaje na istraživanje psiholozima, možda čak i psihijatrima, no mi koji proučavamo medije i potrošačko društvo, shvatili smo da se ghosting povezuje s istima na način da se promatra kao oblik odnosa prema drugoj osobi koji podsjeća na logiku potrošnje, izbora i zamjenjivosti. Evo što se u stvari događa: želja stalno taži novi objekt, a u potrošačkom društvu želja se ne zadovoljava trajno. Čim nešto posjedujemo, pojavljuje se mogućnost za nešto novo i privlačnije. Slično iskustvo može se dogoditi i u ljubavno – romantičnim odnosima: osoba prestaje biti doživljena kao netko s kim treba graditi odnos i postaje jedna od mogućih opcija. Znam, ne sviđa vam se pomisao na to, ali naša je stvarnost da velik broj izbora mijenja način odnosa prema drugima. Aplikacije za druženje i upoznavanje novih partnera omogućuju gotovo neograničeno prelistavanje kataloga faca i tijela tj. potencijalnih partnera. U slučaju da se pojavi privlačniji partner/ica, prethodni kontakt se može jednostavno napustiti bez objašnjenja. Ghosting pritom savršeno odgovara logici potrošačkog predmeta: ono što više ne zadovoljava želju, ne mora se ni popravljati ni razjašnjavati, nego se može jednostavno zamijeniti. Naravno da osoba nije predmet, ali u tome i jest problem današnjeg, tekućeg društva u kojem se osoba doživljava poput predmeta jer potrošačka logika može utjecati na način na koji tretiramo druge osobe. Sama želja za novim može postati važnija od samog odnosa i umjesto pitanja “Kako mogu razvijati ovaj odnos?”, osoba se može pitati postoji li nešto bolje. Ghosting u tom slučaju prekida odnos čim on ne proizvodi val uzbuđenja, zadovoljstva i potvrde. Ghosting je direktno povezan s izbjegavanjem odgovornosti. U našoj potrošačkoj kulturi, sama mogućnost lakog odustajanja može stvoriti dojam da baš ništa nikome ne dugujemo. Umjesto razgovora, objašnjenja ii suočavanja s tuđim osjećajima, možemo jednostavno nestati poput duha i misliti da smo Bogom dani.
Možemo sažeti da ghosting pokazuje kako se to logika potrošnje prenosi iz odnosa prema stvarima u odnose prema ljudima. Kad drugu osobu krenemo doživljavati kao jednu od brojnih opcija za zadovoljenje naše želje, njeno napuštanje može postati jednostavno kao zamjena proizvoda.
Tu fulamo, dragi moji. Ljudi nisu proizvodi i nikad to neće ni biti. Sve možemo povezati s Baumanovom idejom tekuće ljubavi, koja proizlazi iz tekuće modernosti. Suvremeni odnosi postaju sve fleksibilniji, ali istovremeno i nesigurniji i lakše raskidivi. Ghosting pritom izgleda kao ekstreman oblik takve nestabilnosti.
Zašto ljudi ghlostaju, čak i kad znaju da je to štetna aktivnost? Jer su željni pažnje, a pažnje su željni zbog kombinacije psiholoških, društvenih i tehnoloških razloga. Puno je lakše nestati nego razgovarati kao odrasla zrela osoba. Ipak prekid komunikacije preko poruke ne zahtijeva suočavanje s tuđim emocijama. Nekim ljudima su i njihove emocije preteške, pa što bi se još bavili tuđima?! Zato je nekima puno jednostavnije nestati i prestati odgovarati, nego reći da više nisu zainteresirani.
Previše je izbora. Budimo realni, toliko je aplikacija oko nas koje stvaraju osjećaj da uvijek postoji netko noviji. Baš zato se postojeći odnos može doživjeti kao lako zamjenjiv.
Neki izbjegavaju neugodne razgovore jer se boje konflikta. Ne znaju izraziti nezadovoljstvo i odbijanje bez svađe. U slučajevima komunikacije preko ekrana, puno je lakše zaboraviti da je s druge strane stvarna osoba koja može biti povrijeđena. Tu je i promjena interesa – netko jednostavno izgubi interes, upozna drugu osobu i zaključi da ne želi dalje razvijati odnos, a nedovoljno je zreo da to ljubazno priopći. Nije problem u promjeni interesa, već načinu kako se ta promjena interesa iskomunicira. Društvene mreže nisu krive što smo se promijenili, krivi smo mi sami jer smo njima opčinjeni i sluđeni. One mogu potaknuti traženje pažnje, lajkova, novih kontakata, no ipak smo mi ti koji biramo kome i zašto ćemo pokloniti pažnju. Pojavi li se zanimljivija osoba, moguće je da će prethodna komunikacija biti zanemarena.
U svakom slučaju, više ništa nije sigurno. Živimo u vrlo nestabilnom vremenu tekuće modernosti. Niti ghosting možemo izbjeći, ni online, ni offline, niti ga spriječiti jer ne možemo kontrolirati tuđe ponašanje. No, ipak mu možemo smanjiti vjerojatnost.
Evo kako: možemo direktno komunicirati, otvoreno iskomunicirati svoja očekivanja i jasno reći što želimo od odnosa. Možemo vrlo jasno reći svoja očekivanja – ako nismo zainteresirani, bolje je to reći, nego održavati kontakt bez namjere.
Možemo pristojno odbiti sve ponude – kratko, jasno reći da ne mislimo nastaviti komunikaciju. To je puno poštenije, nego nestati bez objašnjenja. Možemo ne forsirati komunikaciju – pokazuje li druga strana slab interes, bolje je to prihvatiti, nego neprekidno slati poruke. Može se graditi odnos van aplikacije – stvarni razgovori i zajedničko iskustvo smanjuju osjećaj da ste samo još jedan profil među mnogima. Možemo prihvatiti da se ljudi predomisle i da odbijanje nije nužno neuspjeh jer ljudi mijenjaju i mišljenje i interese.
Ghosting je, u kontekstu potrošačkog društva, događaj koji je teže izbjeći kada druge ljude promatramo kao potrošne, zamjenjive opcije, odnosno kao igračke. Kad se odnos shvati kao odnos sa konkretnom osobom, a ne kao način zadovoljenja svoje želje, ghosting se može smanjiti.
Ostaje samo pitanje želi li se ghosting smanjiti, želimo li kontrolirati naše želje i žele li ljudi ponovno biti ljudi.
Text by Nives Stern
