Ljetni dan usred studenog izmamio je šetače na ulice a s njima i atraktivne tate, s jednim od najzanimljivijih accessoirea – dječjim kolicima! Prizor koji omekšava i najtvrđa srca a posebno baca u trans mlade mame i starce, kojima mami osmjehe i razgaljuje dušu!
Priznajem, ni ja nisam na njega imuna, volim škicnuti “dobrog komada” u društvu veselog skakutala ili bebice a posebno kad petlja oko kolica i slinčeka s dudom i bočicom! Taj dio je najveseliji, posebno kad malac s oduševljenjem baca baby pribor na pod. Sva sreća da je uz mene laptop pa osim što vrebam zanimljive trenutke, sa svog skrivenog mjesta u lokalu mogu ih i bilježiti, kako bi ih podijelila s vama. Uostalom, tko zna kad će nas opet sunce tako nesebično častiti i grad biti pun zabave, ozarenih lica i osmijeha.
No, ne i kod ovog tate, kojeg već pola sata promatram kako gura kolica namrgođen, jednom rukom držeći handy na uhu a drugom ručku baby vozila. Sudeći po mimici, nije to baš neki sretan razgovor, kojega malo biće u vozilu i nije svjesno.
Lijevo-desno, lijevo-desno, uvijek ista ruta, dosadila bi i najstrpljivijem djetetu a kako ne i plavoj glavici, “palmici” i stopalima u Nike-ama broj 20, koji proviruju iz uglancanog Quinnyja. Tati ne odgovaraju primjedbe i pokušaji iskakanja iz kolica pa svoju plavušu gura natrag, jureći i dalje sa slušalicom na uhu. U ovakvoj vožnji nemoguće je spavati i najpospanijem malcu, nemoguće je čak igrati se zvečkom! Atraktivni tata odrađuje već pedesetu vožnju u dva ista pravca, kao da je na treningu, prolazeći svaki put pored lokala iz kojega pišem i već ga poželih zaustaviti jer i kad maknem pogled, jedino što vidim je njegova trka po nogostupu. Ljudi mu se miču u stranu, daje se zaključiti da je vrlo uzrujan, skoro ga mogu čuti što psuje, pa možda bolje ne prilaziti, da ne stigne kakva pljuska. Nažalost, nije jedini, viđala sam takve tate i ranije.
Sjedim i razmišljam, ovaj je tata slika i prilika našeg modernog društva, punog nervoznih, napetih ovisnika o lijepom izgledu i nabildanoj figuri, skupim i markiranim proizvodima, mobilnim uređajima i nesposobnih da ovladaju sobom kao i da okončaju uzaludne, mučne rasprave. Pitam se, jesmo li uopće svjesni što radimo našoj djeci, dok se bavimo sobom?!
Iz zvučnika dopiru zavodljivi, glasni stihovi: “Imala je divne grudi, imala je divan ten…” no ni ta melodija nije ga uspjela odlijepiti od mobilnog uređaja. Kao prof. Baltazar i dalje se kreće lijevo-desno, gurajući ispred sebe kolica poput viška. Pitam se, kakvu li to žučnu, problematičnu raspravu vodi kad ne primjećuje da se mala plavuša par puta pokušala otkopčati i izletjeti na ulicu. S druge strane slušalice zamišljam čupavu, histeričnu suprugu, djevojku, ljubavnicu, bijesnog kolegu s posla, majku koja opet kritizira partnericu i oca koji mu broji zašto je prokockao i ovaj posao.
Možda nije to, možda je neka bezvezna stvar, oko suđa u sudoperu ili nove trudnoće! Tko zna što ga tako lijepi za handy da malena nema trenutke mira.
U ovakvim situacijama dođe vam da reagirate i pozovete socijalnu službu, uostalom, ljudi ju zovu i za puno manje stvari.
Danas je jedostavnije no ikad domoći se roditeljske uloge, dovoljno je biti zdrav, skakutav a tu su i uznapredovale medicinske metode potpomognutog začeća no put do posvojenja djeteta i dalje je vrlo dug, mučan i naporan. Kad dobijete svoje, nitko vas ne pita jeste li sposobni biti roditelj, škola za roditeljstvo ne postoji, nitko ne kontrolira niti provjerava, dok opasno ne zabrljate. Dešava se tako, da potpuno nepravedno, neki dobiju status skrbnika, drugi se odlično snađu u novoj ulozi i odlično mijenjaju majku i oca a drugi odgajaju djecu u krivom pravcu, učeći ih rušenju društvenih normi, pravila i pametujući drugima.
Roditeljstvo je međutim, zajednička obaveza. Obitelj treba obje energije, mušku i žensku. Ma koliko se ljudi razilazili u stavovima, karakterima, držim da je za kvalitetan odgoj bitna prisutnost i zrelost obaju roditelja iako je najveća odgojna zadaća i dalje na majci, koja je prirodno predodređena za suptilniji, mekši pristup, sa više strpljenja i tolerancije za odgoj.
Kad otac igra obje uloge, teško opet može biti potpuni muškarac, njegova muška strana omekša do te mjere da postaje uvredljiv i preosjetljiv u komunikaciji s drugima a ukoliko se samo majka bavi djetetom, moguće je da će svoj obrambeni talent razviti do mjere tiraniziranja okoline i previše zaštitnički nastupiti prema potomcima.
Kako god, poznajem malo tata-mata. Uglavnom nemaju volje ni strpljenja ni za sebe a posebno za ostatak obitelji. U prilog tvrdnji ide slučaj mog poznanika, koji se jedva snašao u ulozi učitelja, skrbnika, kuhara, instruktora i njegovatelja kad je na par dana, nakon što je žena završila u bolnici, preuzeo obaveze kojih je do tad bio pošteđen. Pogubljeni tata jedva je polovio gradivo i svog školarca pripremio za nastavu i testove.
Nakon njega slijedi primjer drugog poznanika, koji suprugu nerijetko uspoređuje sa Jolie, pitajući se svaki dan kako ista ne može pratiti tempo hollywoodske zvijezde. Nakon njega trećeg, koji ne razumije da žena nije hobotnica. Moderni tate često vjeruju da je ženski posao malen i nebitan, zaboravljajući kako žene drže sve uglove domaćinstva. Također zaboravljaju na nebitne podatke kako ne živimo u Hollywoodu niti imamo dvanaest sluškinja i dadilja. Usprkos razvoju telekomunikacija i interneta, udaljeniji smo no ikada. Naši su hladni odnosi svakodnevica i često sve što imamo.
Tate kod nas izbjegavaju roditeljske sastanke i informacije, osim ako ih održava atraktivna razrednica. Uglavnom pamte njenu boju laka za nokte, ton rumenila, lijepi osmijeh i figuru ali ne pamte što iduće dolazi u testu.
Moderni tate gube živce pri pisanju domaćih zadaća i ispitivanju gradiva a potomke radije vode u kafić nego na igralište i u prirodu. Modernim tatama škola je kriva za sve i peru ruke od odgovornosti pri odgoju.
Međutim, nekad nije bilo tako. Tate su bili objektivni, racionalni, vrijedni i pošteni, hvalili su nas kad bismo zaslužili i kudili kad bismo lovili krivinu. Osmišljavali su vikende, vodili na izlete, u ribičiju, učili nas saditi voćke i ukrasno grmlje, bojiti zidove i popravljati vodokotliće a neki od nas s njima su dežurali i uz miješalicu. Nisu satima visili na telefonu, ni fiksnom ni celularnom, ostavljali su poruke na fridžu i stolu, vezali se dogovorima. Danas sve rade naopako. Moderni tate gube na svim poljima a s njima i nove generacije klinaca.
Sve je manje tata – mata, koji su stup obitelji, branitelja i hranitelja, kuhara i njegovatelja, koji se snalaze u svim situacijama a sve više razbojnika i ovisnika o lijepom izgledu, alkoholu i opijatima. Sve češće uzimaju sredstva za smirenje i plivaju u dugovima. Moderni tate bi idealnu partnericu, suprugu, ljubavnicu, djevojku ali ne bi bili poput savršenog partnera. Tate bi rado došli na gotovo i još radije se bunili kad ih partnerice oponašaju istim zahtjevima.
Rezultat ove nesretne kompozicije je kaos, koji nerijetko zauvijek razdvaja nekoć zaljubljene parove. Sreća da je moderni tata s početka teksta napokon prekinuo svoju trku jer bi ovaj tekst imao još nekoliko kartica. Ovako ga završavam upozorenjima sa zidova naše škole:
“Ponašajte se prema drugima onako kako želite da se drugi ponašaju prema vama.”
” Roditelji su prvi učitelji vještina ophođenja.”
Ljutit ćete se ako dodam da nas može spasiti samo povratak tradicionalnim vrijednostima, pobjeda nad egom, strpljenje, dijalog i tolerancija? Nećete? Dobro, jer tada smo na dobrom putu, ka pozitivnim promjenama.
Foto: joechiappetta.blogspot.com
[vsw id=”mHNGcCnxtvw” source=”youtube” width=”560″ height=”344″ autoplay=”no”]
Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/
