Za sebe kaže da je češće lik iza pozornice negoli na njoj, no u ovoj priči smo obrnuli situaciju i na scenu izveli samozatajnog Roberta Gojevića, pokretača i glavnog urednika svjetski poznatog i priznatog digitalnog fotografskog časopisa Blur.
Izdvojite jedan od Vaših mnogih kreativnih vidova izražavanja koji Vas najviše ispunjava.
Budući da se preostala pitanja dotiču isključivo fotografije, onda bih radije istaknuo slikarstvo. Ono je ustvari bilo uvod u moju grafičku profesiju, a kasnije i fotografiju. Nakon nekoliko samostalnih izložbi ulja na platnu lagano sam skrenuo u grafičke vode, a glavni krivac za to bile su neke moje slike na naslovnicama knjiga koje nisu bile dobro fotografirane, niti dobro dizajnirane. Bila je to snažna motivacija da oboje naučim, no koje li ironije, kad sam to i učinio, više nisam imao vremena za slikarstvo. Moram priznati da jako žalim za tim vremenima kada sam od juta do mraka ispijao jednu šalicu kave i cijeli dan slikao. Taj nedostatak nastojim kompenzirati fotografijom i pisanjem, iako zbog obiteljskih obveza ni jedno ni drugo u onolikoj mjeri koliko bi volio.
Otkrijte nam imena nekoliko domaćih i inozemnih fotografa čiji rad cijenite
Uh, imena ima jako puno. Teško bi nekog posebno izdvojio, odnosno, bojim se da bi popis bio predugačak. U neku ruku većinu njih sam nastojao intervjuirati za Blur magazine, ali svako malo otkrivam imena za koja prije nisam čuo. Ako tome pridodam još vlastitu transformaciju i širenje svojih fotografskih horizonata, nemoguće mi je zaustaviti se na samo par imena. Valjda zato mogu biti urednik foto časopisa jer takva pozicija zahtijeva široke poglede kojim se izbjegava predvidljivost i uniformiranost.
Što fotografa čini izvrsnim fotografom?
Teško je jednostavno odgovoriti, no ako bih morao maksimalno pojednostaviti i odgovoriti jednom riječju, bila bi to kreativnost. Ako bih to morao malo proširiti rekao bih, važno je što i kako, a ne čime fotografiraš. Sve ostalo bilo bi veliko filozofiranje, a ono ne stvara dobre fotografije.
Gdje se sve mogu pogledati Vaši radovi?
Prije nekoliko godina bio sam aktivan na destinacijama kao što su DeviantArt i Artlimited, te nešto malo i na nekim domaćim web stranicama, no danas uglavnom radove stavljam na vlastitu web stranicu www.robertgojevic.com i na Facebook. Sve fotokomune zahtijevaju puno slobodnog vremena kojeg ja nemam i samim time ne stignem biti aktivan i aktualan.
Koju svoju izložbu smatrate najznačajnijom?
Pa moram priznati da sam vrlo malo izlagao. Jednim dijelom zato jer sam bio fokusiran na druge fotografe i časopis. Budući da sam tijekom 2010/2011. organizirao preko deset fotografskih izložbi, suočio sam se s mnogim problemima i zato mogu odgovorno tvrditi da je izlagačka djelatnost u Hrvata na iznimno niskim granama. Ne postoje ni uvjeti ni publika jer tamo gdje postoji veliki interes, stvore se i uvjeti. U Hrvatsku mogu, zahvaljujući Blur magazinu, dovesti vrlo zanimljiva imena za izlaganje, no ne i publiku.
Samim time, najdraža izložba mojih radova mi je ona u Foto galeriji Lang u Samoboru. Djelomično zato što je vlasnik galerije moj dragi prijatelj Želimir Koščević, a djelom zato što je to jedina profesionalna foto galerija u Hrvatskoj koja niz godina kontinuirano i profesionalno djeluje i kojoj sa zadovoljstvom pomažem koliko mi vrijeme dozvoli.
Što Vas je nagnalo da pokrenete Blur?
Ljubav prema fotografiji. Što bi me drugo pokretalo da to radim 5 godina? No, osnovna ideja je bila stvoriti časopis kakav bih volio pronaći na kiosku ili internetu.
Koliko ljudi čita Blur i kako ga promovirate?
Blur kao neprofitni časopis nikada nije imao sredstva za velike promocije, pa su njegovi najbolji promotori uvijek bili autori koji su unutra objavljeni. Zanimljiva je razlika između domaćih i stranih autora u Bluru. Domaći se svi redom nikad nisu previše hvalili svojim objavama. Većina to nigdje ne bi objelodanila jer stvari uzimaju previše zdravo za gotovo. S druge strane, strani autori redovito to rade jer imaju daleko više mišljenje o Bluru negoli domaći. Oni su mnogo svjesniji važnosti promocije i same činjenice da u svijetu ne postoji časopis koji toliko mnogo prostora i važnosti posvećuje autorima.
Što se tiče broja čitatelja, nemoguće je, nažalost, odgovoriti na to pitanje. Postoji mnogo ilegalnih distributera Blura, a neki ga čak i naplaćuju. PDF je čaroban format koji se lako distribuira, svima je dostupan i zbog toga mu je teško ući u trag. No, ono što sigurno možemo reći je broj skinut s naših stranica, a riječ je o cca. 18.000 downloada po broju. Obzirom na sve moguće kanale kojim se on kasnije distribuira i dijeli, realno bi bilo tom broju minimalno nadodati još kojih 10. 000 primjeraka. U zadnjih mjesec dana imamo zbog čitanosti jako puno problema, pa smo čak morali neke IP adrese blokirati na našoj web stranici jer se samo preko jednog vikenda dogodilo 5.000 skinutih primjeraka što je obzirom na veličinu zadnjih brojeva konstantno rušilo server. Što se tiče registriranih zemalja iz kojih dolaze posjetioci, u pitanju je cijeli svijet, odnosno 195 registriranih zemalja.
Zašto u Bluru ne objavljujete vlastite radove?
Zato što nikad nije bio zamišljen kao vlastita promocija. Blur je neprofitni časopis koji stvaraju volonteri. Samim time, nastojim izdvojiti i naglasiti njihova imena jednako koliko i svoje bez obzira o kojem opsegu posla je riječ. Dakle, osoba koja najmanje radi u Bluru jednako je istaknuta koliko i ona koja najviše radi. Jedino se po funkcijama pored imena u impressumu realno vidi da netko više sudjeluje, kao, recimo, u mom primjeru. Čak sam volontere urednike koji su fotografi, prije negoli su preuzeli uredničku palicu, prezentirao kao autore. Nikad mi nije palo na pamet da bih unutra objavljivao vlastite radove.
Koja vrsta fotografije Vam je najdraža?
Uh, opako pitanje, hehehehe. Blur je jedinstven u svijetu jer promovira razne vrste fotografije, pa čak i one koje se relativno malo koriste u usporedbi s digitalnom fotografijom. No, nedavno sam bio na sajmu fotoopreme u Zagrebu, i nisam bio ni na jednom štandu vezanom za aktualnu digitalnu foto opremu što sve govori o mojim trenutnim interesima, s time da naglašavam kako najviše fotografiram digitalno. Malo sam bacio oko na stare aparate, a cijeli dan sam se družio sa slovenskim fotografom Borutom Peterlinom. Bio sam mu model za fotografiranje Wet Platea, družio se s njim u tamnoj komori, slušao njegovo predavanje i malo mu pomagao s opremom. Ukratko, trenutno mi je interes fokusiran na Wet Plate tehniku koju bih vrlo rado htio naučiti.
Možete li izdvojiti jednu autorsku fotografiju koja Vam je najviše prirasla srcu?
Uh, teško, ali probat ću izdvojiti jednu na kojoj je prekrasan model koji je našminkala moja suradnica, Ivana Loina. Izdvajam je zbog spremnosti modela na rizik, izazov, suradnju i povjerenje, sve ono što manjka većini domaćih modela. Prečesto kod modela nailazim na sumnje, uvjetovanja i kojekakve izgovore, a u slučaju ove fotografije, ona je prekrasno našminkana odlučila zajedno sa mnom i mojim asistentom rasvjete, komplet s opremom, izaći na vrlo jaku kišu. Rezultat je bio prekrasan. Kišne kapi na licu, razmazana šminka, mokra kosa, sve u svemu – čaroban rezultat.
Kako pronalazite modele za svoje fotografije?
Uglavnom preko Facebooka. Uvijek sam u potrazi za modelima, bilo da je riječ o aktu, portretu ili nečem sasvim drugom. U tom traganju najviše mi pomažu same fotografije, one su razlog zašto modeli prihvaćaju moj poziv.
Zaostaje li domaća fotografija za stranom?
Lagao bih kad bih rekao da ne. To se vidi prema broju foto izložbi, foto festivala, foto galerija i našem odnosu prema povijesti domaće fotografije, pa čak i prema najpoznatijem kao što je Tošo Dabac.
S druge strane većina naše scene bavi se ljepotama Hrvatske, a mnogo manje kreativnošću. Mnogo je onih opterećenih tehničkim specifikacijama koji imaju fantastičnu opremu čiji je potencijal neiskorišten. Stranom fotografijom dominiraju artistički aktovi kojih je kod nas iznimno malo. Napominjem, artistički, dakle estetski i vrlo ukusni, nimalo vulgarni, a opet, kod nas ih gotovo uopće nema. U Hrvata je sve problem, od modela, interijera za fotografiranje, suradnji sa stilistima, kreatorima, vizažistima, frizerima…svima od reda. Zato se, kad fotografiram, najčešće oslanjam na vlastite snage jer suradnje su katastrofa. No, ipak, moram pohvaliti suradnju s mojim asistentom rasvjete, Vedranom Korušićem koji je pravi profesionalac i bez kojeg moje fotografije ne bi bile to što jesu.
Vi ste autor prve i jedine web stranice posvećene Toši Dabcu?
Istina, jedno vrijeme sam se trudio promovirati hrvatsku kvalitetnu fotografiju u svijet, a Tošo Dabac bio je moj prvi ozbiljniji projekt. Zgrozio sam se vidjevši da nema web stranice posvećene tom velikanu i odlučio to promijeniti.
No, što reći, možda smo mala zemlja za veliki odmor, ali smo nevjerojatno sposobni sputavati i otjerati sve što valja izvan države. Mene još nisu otjerali, ali zar već nije dovoljno što nisam imao podršku oko Blura pa sam morao odustati od verzije na hrvatskom jeziku.
