U ljubavi prema njemu ništa nije ponižavajuće!

S jedne strane njegov, organiziran do najsitnijeg detalja, bogat obiteljskim i poslovnim aktivnostima, a s druge njen, pun poslovnih avantura. Bez onog obiteljskih jer misli, pravu obitelj nema. U njen je život, spletom okolnosti, uselila tuđa djevojčica, kćerka njenog stalnog partnera, koju je prigrlila kao svoju, ali svoju (još) nema. Reče mi da najviše bole ta obiteljska okupljanja, Božići, Nove godine, rođendani, svaka bitna obljetnica, kad ga toliko želi i treba, a njega – nema.
Ne zato što je daleko, kilometrima, nego zato što on nije njen i ona nije njegova.Reče da ni sama ne zna kako se desila ta čudna, istovremeno ugodna i mučna situacija. Nakon toliko godina distance, samo je bljesnula. I nije da nije bilo izbora, mogla je uzeti ponuđeno ili se pristojno zahvaliti i okrenuti leđa. Ali birala je ono prvo, iz samo njoj znanih razloga i čini joj se sada, kako ipak nije pogriješila. Iako je ponekad teško, jako teško biti (samo) ljubavnica.Ljubav ne pita. Ili ipak pita, koga ćeš voljeti, kako ćeš voljeti, do kad ćeš voljeti. Što ćeš sve radi ljubavi trpiti, podnositi, dati. Kažu neki, da su za ljubav potrebna krila, da ih ljubav daje i da zbog ljubavi letimo. Kažu i da zbog ljubavi padamo, ali i da ljubav lijepi polomljena krila. Također kažu, ljubav ti treba da uzletiš i da ostaneš na visinama. Ali i da je ljubav pitoma i luda, nikad ne znaš kud će te odvesti u tvojim težnjama. Istovremeno strpljiva i plaha, dobronamjerna i ugodna, ali i nemirna i bučna. Jer ljubav je i jedno i drugo. I anđeo i podivljala buka, iz koje se nanovo rađa.

Nismo se čule dugo, stigao je i ledeni prosinac, a na upit kako je, osjetih po glasu da je slomljena.

– Kad ćeš pisati o onom mom problemu? – podsjetila me, na svoju ljubavnu priču.

– Jesi li sigurna da želiš, da o tome pišem? Pazi, tema je vrlo skliska, mnogi ne odobravaju takve veze.
– Ma samo piši. Nemam više što izgubiti.

Pristala sam, osjetivši da će joj štivo pomoći, iako nisam ljubiteljica ljubića. Pogotovo onih sa tragičnim raspletom, završetkom.

Te je zimske večeri stigla po dogovoru, na tajnu lokaciju i po običaju, uz čašu vina, opuštala se u kadi, koja je mirisala po kupki od ruže i slatkim iščekivanjima. A tada je stigao sms, od kojeg se gotovo sledila.

“Ona zna.”

Kroz minutu – dvije stigao je  i drugi:

„Budi razumna, molim te da se ne javljaš.“

Koliko dugo? Par dana, tjedan, mjesec, dva? Više ne, kao ono, nikad? Što sad? Stotinjak kilometara od doma, u hotelu opkoljenom nanosima snijega, sama. Na mjestu susreta, na koji ovaj put neće doći. Što činiti, osim razmišljati, o uzrocima i posljedicama. Cijelu noć družiti se s vlastitim mislima i osjećajima. Boriti se s glasovima u glavi, slutnjama, strahovima.
– Sve što želim je stroga diskrecija. Nema noćnih poziva, ne iza jedan. Nema ni dnevnih, posebno onih u vrijeme vikend ručka. Nema ni smsova, ja ću se javiti tebi. Nekako, na neki način.

Poštivala si dogovor, a ipak je doznala. Kako? Žena to osjeća.

A što ako je on namjerno prekinuo sve, na vrijeme, lažući da je doznala, samo kako bi te se riješio, da ima dovoljno prostora jer si zasmetala?

O tome nisi razmišljala? Neki su pritisci teški, baš zbog količine osjećaja. Neki su rizici preveliki, da bi se samo tako, nastavila neka igra. U njima on može izgubiti previše onoga, što je gradio godinama, s njom, a ne tobom, ti tada nisi bila ni u planovima, ni u mislima, ni u snovima, ni vizija.

Kažu ljudi s iskustvom, nemoj biti drugi – druga, ali tko su oni da ti kažu što trebaš? Znaju li da su iskustva bitna? Da upravo iskustva, slažu živopisne slike, životnih mozaika.

Žive li oni tvoj život, onako, iznutra? Iz tebe, u tebi, pa znaju kako se osjećaš? Osjećaju li kako ti srce igra, na spomen njegovog imena? Osjećaju li nervozu, svaki put, kad se sjetiš njegovog lika, dodira? Srce je luda igračka, koju baš briga pristaješ li na kompromis. Podivlja, kad te razdiru sumnja i ljubomora. Koliko puta si mirila srce i razum, pa nisi uspjela? Kako i bi, kad si našla pravoga. Za sebe pravoga. Srce to zna, osjeća, kroz svaki pogled i dodir, koji si od njega dobila. Koža pamti, razum šuti, kad se srce preda.

Razum oduzima, zbraja, tek kad si povrijeđena. Tek onda, kad se pitaš, što ti ostaje, a što otpada.

Sad kad zna, napokon može biti tvoj? Je li to nes(p)retni splet okolnosti ili stvar tvog trijumfa? Ili je iza svega jedna velika laž?

Od čovjeka koji zaključava svoj mobilni uređaj, mijenja šifre svih svojih accounta, na čija računala nitko nema pristupa, koji se ne javlja kad mu poziv ne odgovara, koji priča kratko i u šiframa, radi transakcije s miijunima, hladnog nečitljivog pogleda, očekivala bi da ONA zna? Saberi se, mala moja, ljubav te potpuno zaludila. Možda da si priznaš, da si bila samo igračka.

Instrument za ostvarenje maštarija, svega onoga na što ne pristaje njegova žena. Jer budimo realni, muškarci imaju maštarije, seksualne fantazije i malo koja supruga je fleksibilna, da ih dozvoli ostvariti. Malo koja je spremna, uopće pričati o njima.

Zato neki od njih i nađu načina, da pobjegnu od dviju popularnih poza, koje konzumiraju čitav život.

To je tvoj trijumf, biti mu povremena. Lutka, poslušna robinja, u ime ljubavi, ali bez dubljeg vezivanja. Jer zajebi ono „volim te, mala“, kad od svega ostaje samo eho – mala. Vidiš i sama kakvu si ljubav dobila, kad se naprasno prekinula.
Što si točno dobila, osim ovaj mučni osjećaj, nakon svega?

„Muškarci su govna“, najradije bi mu rekla, ovako razočarana, izmanipulirana. Nemaš razloga. Dvije odrasle osobe, čine sve što ih je volja jer imaju mogućnost izbora. Reći da, ne, ne znam, možda. Pristati na rizike i odbiti ih, u svom interesu i interesu drugoga.

Toga moraš biti svjesna, kad pristaneš biti druga. Nema tu puno izbora, nema prevelikih želja, samo puno kompromisa. Danas si kraj njega ti, sutra neka druga.

A što ako si svu ovu šutnju zapravo zaslužila? Ako nisi bila dovoljno dobra?

Ako si mu dosadila? Znam, u glavi je oluja neugodnih pitanja. I oluja zvukova, dijaloga, za koje si mislila da će samo nestati. Ne ide to tako, mala moja. Ne ide, kad ti netko dodirne sva mračna područja uma, osvijetli svaku fantaziju, koju si krila pred drugima, ostvari je s tobom, ostavi svoje tragove u labirintu želja. Kad bi barem kao Arijadna, mogla pustiti nit iz klupka, da se ne izgubiš, na stazama svog uma. A za njim boli svaka pora, čezne svaka stanica, svaka je bez njega poludjela.

Čudna je i opasna ta navika. Užasno je kad nekog nema, a srce za njim divlja.

Bilo je tako dobro, kažeš, bila je možda i prava ljubav. Ali što vrijedi, kad je on kukavica. Ili ne, samo te muči, baš onako, kao što je običaj dominantnih muškaraca, želi da te izjeda želja. A onda će se samo pojaviti, kad već digneš ruke od svega i samo jednim dodirom, dokazati da si još uvijek njegova.

Nakon dugih mjeseci čekanja, da se javi, objasni razloge svog nestanka, najradije bi mu otpisala, isto što onomad reče E. Brilliant: “Čekala sam i čekala, i kad nije došla nikakva poruka, znala sam da je od tebe.”

Mučna su ta čekanja. Kad ne znaš uopće što čekaš jer nekako je sve jasno, zar ne? Kad te još samo nada nije napustila, dok te svakodnevno obuzima hladnoća, kad nema ni poruka ni poziva. Kad se pretvaraš u ratnika, koji se bori protiv sebe, cijele palete osjećaja i mučnosti čekanja. Kako ono reče Tolstoj? “Od svih ratnika najjača su dva: vrijeme i strpljenje.” A ti strpljivo čekaš, iako znaš da je gotovo među vama i najradije bi mu rekla onu Drydenovu: “Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka.”
Ali otkud ti uopće pravo da strpljivo čekaš i što u stvari čekaš? Da se predomisli? Kaže da je to bila laž? Znam, vjerojatno misliš, može ti uzeti sve, ali ne i nadu, nada je tvoja. Ili ljubav, ne može ti zabraniti da ga i dalje voliš. Nije to njegova ljubav, ta ljubav je tvoja.

Nema smisla sada poricati, tražiti objašnjenja. Dala si mu ono za čim si i sama tragala. Moć, onu moć, koju takvi kao vi vole. Onu moć, koju on ima, radi koje je dobitnik, a ti si (prividna) gubitnica. Moć, za koju kažeš da te oživljuje, predaje, stvara. Slatka je ta moć, koja se krije iza revera sivog odijela, iza suzdržanih osmijeha, pronicljivih pogleda. Ona moć, od koje mašta gori, izgara.

Razumije te svaka, tebi slična, koja je isto kušala, a nije odobrila. Upravo zato, nema stida, sjeti se što si govorila, „najsretnija sam kad sam njegova, njemu prepuštena“. Čemu onda krivnja, sada?

U popularnoj seriji Affair, ova je krivnja izvrsno prikazana, kao i mix raznih ženskih osjećaja. Na Juliettinoj večeri, studentica Audrey otvara vrata i pojašnjava zavodljivom Noi, profesoru s čijeg je predavanja izjurila, kako je profesorica njena savjetnica. Tokom večere, za kojom ga Juliette krišom promatra i vidljivo, o njemu pritom mašta, atmosferu uz par butelja vina, zagrijava i diskusija, treba li muškarac od žene dobiti dozvolu, za seksualni odnos i da li verbalni pristanak na isti, umanjuje njegovu želju i strast. Audrey želi čuti i Noino mišljenje, s obzirom da on u svojoj knjizi eksplicitno opisuje scene sexa s ljubavnicom, koja i sama ima muža, a kasnije postaje njegova žena. Mlada Audrey je razapeta između svojih želja i moralnih načela te ju muči nekoliko scena, u kojima glavni lik ima odnose s ljubavnicom u nimalo udobnim uvjetima. Tu su i mogućnosti da netko naiđe i zabava na otvorenom, poput one uz stablo, koja bi oduševila svakog voajera. Audrey se nad istim opisima zgraža, nazivajući ih scenama silovanja jer u Noinoj knjizi, glavni lik nikad za svoje postupke od partnerice ne traži pristanak.

Noah se ne slaže s njom, za njega je to dominantni sex. Audrey je zgrožena, knjigu naziva vodičem s preciznim uputama, kako svojoj partnerici raditi iza leđa, dok profesorica Juliette, smatra da je u knjizi riječ o hrabrom muškarcu koji radi druge žene, čitav svoj život i sve što ima, stavlja na kocku.

Ne toliko radi ljubavi koliko radi mašte, niskih strasti i animalnog sexa.

Da, ličiš mi na Alison, koja se radi ljubavi i ljubavne boli, izvrgnula opasnosti i potpuno predala drugome i da, on mi liči na Nou, koji bježi od luksuza i problema, traži tu finu jednostavnost i spontanost u tebi, luckavost i mladolikost, strastvenost u vašim željama i doživljajima.

Pusti krivnju, nema krivnje. Da je ONA valjala, ne bi u njegovom životu bilo tebe. Da je ON valjao, ne bi u tvom životu bilo njega. Pusti tugu, pusti bol. To ne vodi nikuda. Pokupi krhotine svog srca i dostojanstva. Zalijepi ta odrezana krila, poleti ponovno, bez obzira na sve i ikoga. Odgovori na poruku, uoči Božića. Pošalji poruku, uoči svakog blagdana. Odgovori pristojno na čestitku bilo koje vrste, povoda. Pokaži da si kulturna. Ako poruka ne dođe od njega, ničeg ni nije bilo među vama. Tada barem znaš da mu ništa nije sveto i da kao čovjek ne valja.

Prihvati, bila je tjelesna strast, doživljaj i to je to. Ne živi u nadi koja nema smisla. Nađi drugoga. Javi se drugima. Baš tako, kako to rade i oni, kad im dosadimo, kad postaneš suvišna. Zato jer ti priređuju neugodna iznenađenja.

Znam da je vrijeme Božića i da bih te u tom duhu trebala podsjećati ,na moralne vrijednosti. I podsjećam te, ali vjeruj mi, ne isplati se biti jako dobra. Moraš znati kome ćeš pokloniti svoju dobrotu. Na svijetu je puno gamadi, a tvoj je zadatak biti pristojna i oprezna. Obje znamo, molila si i molila, da ti se u život slijevaju dobre stvari, bila strpljiva, postojana i odana, u dobru i zlu i evo što si dobila. Je li zaista smisao života trpljenje i patnja?

Znam da bi opet na koljena, ma i puzala bi za tu ljubav, trpila poniženja. Jer u ljubavi prema njemu ništa nije ponižavajuće. Strast je strašna stvar. Navika je strašna stvar. Ovisnost je strašna stvar. Nema toga što žena ne bi učinila za voljenog muškarca, kad je s njim istinski, duboko povezana. Kada dijele iste fantazije, iste vizije, kad su istog stila. Čemu onda promjena? Čemu patnja, ako napokon možete biti skupa? Tako je u stvari jednostavno, on ostavlja nju, ti ostavljaš njega. Ili? Da nisu tu te nesretne financije, zajednička ulaganja, djeca, ugovori, sve bi bilo drugačije. Ili? Da nosiš njegovo dijete, sve bi bilo drugačije. Ne bi bilo drugog izbora. Ili?”

Mrziš onaj osjećaj nestrpljivosti i nervoze u prstima, kad bi najradije otipkala nekoliko riječi, možda čak i rečenica, pa to uradiš ali ne stisneš send. Jer samo jedan send može pokvariti sve što je bilo među vama i ono, što je još ostalo od svega. Jer samo jedan send može te baciti u vrtlog osjećaja, iz kojih nećeš znati natrag. Samo jedan poziv u krivo vrijeme, može ugasiti svaku mogućnost za ponovnim susretom. Sada pogotovo jer ONA zna. A što je s njenom odmazdom, ako zaista zna?
Kad se pomute srce i razum nema natrag, draga moja, ima samo novih izazova, plivanja, spašavanja. To zna svaka, koja je isto iskusila. Jednom, davno, nekad. Ili bar slično doživjela, voljela tuđega, doživjela sličan scenarij, kao što je tvoja pustolovina. Kad je živjela u nadi, da će ju on samo pozdraviti i otići iz njenog života, ali je ipak shvatila da je to samo želja i iluzija. Još dugo je u njemu bio prisutan.

Kad je bila žrtva, navike i vlastitih osjećaja, dopuštala prekide i stalna vraćanja. Sve do tog trenutka, kad je ona saznala, za vas. Ili kad je sve teklo glatko, bez greške, sve do trenutka kad je ona saznala, za vas. Takvu situaciju malo koja „druga“ predviđa. Gotovo svaka živi u nadi da će biti prva, jednog dana ili ako ništa drugo, prva na koju pomišlja prije sna i prva nakon buđenja. Svaka bi da bude prvi izbor i ako ništa drugo, da mu je barem veza raskinuta. Jer gadna je ta konkurencija i strast za trijumfom, među ženama. Nije to stvar srca toliko, kao što je stvar ega.

Ne tuguj. Ono što vam ostaje su uspomene, putovanja. Susreti, na pola puta, vješto izbrisanih tragova.

To ti nitko ne može oduzeti. To je tvoja intima.

I ne osjećaj krivnju, nakon svega. Nema smisla. Ne možeš vrijeme vratiti. Baci sat. Čovjek teško nekud ide i za nečim drugim traga, kad sve ima.

I čovjek je čudna vrsta, kad ima puno, traži još više i ničim nije zadovoljan. Sve je to ljudska priroda. Sjeti se samo svog povoda. Ljubav, zaruke pa izdaja. U tvoj život, bez tvog dopuštenja, gotovo preko noći, ušla je tuđa kćerka. Zato te razumijem, kad se pred tobom samo stvorila bivša tvog partnera, s nevjerojatnom viješću, o trudnoći.

„Žena je ženi vuk“, kažeš, tvrdiš, povrijeđena, a opet, drugoj si ženi i sama vučica.

I to onoj, koja ništa nije kriva, ženi svog ljubavnika. Ta želja za trijumfom, osvetom, sirovom strašću, jednostavno je iskonska.

Znak je nemoći, straha, teškoće nošenja, s vlastitim osjećajima. I znak je pomahnitalog, povrijeđenog ega.

Ali razmisli, bi li on prišao tebi, da sve što želi, već ima? Da nije i sam (bio) nesretan? Čovjek si uskraćuje da živi punim plućima, zbog drugog čovjeka i zove to ljubav, štoviše, prava ljubav. Dok ona druga strana ne popušta u svojim odlukama, ni milimetra. Čovjek svašta trpi zbog nekog oblika ljubavi, koji uopće ne razumije, a sve manje mu se dopada i sve manje od drugog dobiva. A onda pukne, iznenada, i padne na testovima izdržljivosti i karaktera. A ljudi kažu: „vidi ga, čudaka, sebičnjaka!“

Razumijem da si ljuta, bijesna, razočarana jer ti se ne javlja. Ali zaboravil ljutnju, suvišna pitanja, zaboravi ucjene, s muškarcima kao on se ne igra. Možeš duplo više izgubiti nego si dobila, znaš to i sama. Istina je da nitko neće ostaviti svog partnera/icu zbog drugog/druge, osim u iznimnim slučajevima, ako se za vas dozna ili zbog trudnoće, koja se odbija prekinuti. Ali to opet nije garancija da ćeš dobiti sve što želiš. Slično je to igrama na sreću, u kojima ne možeš predvidjeti koji brojevi i kombinacije će biti dobitni.

Razumijem, najteže je ostati sama, nakon svega. Što si točno dobila, zbrajaš, oduzimaš. Dobila si iskustvo, draga, pod cijenu bola. Jbga, u životu je bitna ravnoteža, takva su životna pravila. A koji je smisao osjećaja, krivnje, srama i žaljenja ako ne učenje? Patnja i samokažnjavanje nisu. Osim što ti rade fizičku neugodu, radi njih se nećeš moći dati drugima ni dopustiti nikome, ispravljanje grešaka.

Znam, teško je zaboraviti nekoga tko ti je dao previše toga za pamćenje. Ni ne moraš. Tko to traži od tebe, tko ti zapovijeda? Ti si kreator, režiser, glumac, gledatelj i sudac svog života.

foto: Love, Lust & Everything in Between, PictureQuotes.com, twitter