Neki dan, zapričala sam se s novopečenom frendicom na Instagramu o međuljudskim odnosima, uvelike narušenima zbog društvenih mreža. Srele smo se slučajno, na profilu nekog influencera koji je po starom dobrom običaju pametovao, a njegovi pratitelji nas toliko naživcirali, da su nas na kraju, ni ne sluteći, povezali u inboxu. Vrlo brzo smo se skužile, prepoznale sličnosti, isti sustav vrijednosti i našle zajednički jezik. U roku od svega par dana, rodilo se jedno lijepo online poznanstvo koje ima veliku šansu prijeći u prijateljstvo i izaći van interneta, u offline svijet. Kažem offline svijet jer je taj osjetno drugačiji od virtualnog. Toliko drugačiji da se nekad šokiraš razlikama.
Nekako u isto to vrijeme, do mene je dopro pojam medijatizacije koji je proučavao moj sin za ispit. Njega to gradivo baš i nije zanimalo, djelovalo mu je apstraktno, ali zato je mene privukla tema kako to društvene mreže oblikuju način na koji predstavljamo sebe, svoje stavove i emocije.
Od ranije, znala sam da mediji djeluju kao produžeci naših osjetila, da omogućuju izgradnju i prezentaciju različitih identiteta, utječu na naše emocije i stavove, da padamo pod njihov utjecaj, da nam omogućuju interakciju i second life concept. Sada sam shvatila još nešto – od njih više ne možemo i nećemo moći pobjeći jer su prožele sve segmente naših života. Uvukle su se u naše pore i mogli bismo reći, srasle s nama. Došli smo do stupnja s kojeg nema nazad, može se ići samo naprijed.
Za početak, da pojasnim sam termin medijatizacije. Radi se o jednom od najutjecajnijih teorijskih koncepata suvremenih medijskih studija. U tom društvenom procesu, mediji nisu samo kanali komunikacije, nego i sile (institucionalne, kulturološke, tehnološke) koje transformiraju način na koji funkcioniraju razna društvena područja, od politike, religije do svakodnevice. Mediji su toliko moćni, da bez njih više ne može proći niti jedna društvena aktivnost. Sve podliježe njihovoj logici i upravo to je suština medijatizacije. Najjednostavnije rečeno – sve se danas tiče medija i mediji ulaze u sve pore društva. Mijenjaju strukture, obrasce, procese interakcije i sve se prilagođava njihovoj logici kako bi bilo vidljivo.
Upotrebom novih tehnologija komunikacije, produžen je doseg komunikacije. Nove, tehnološki utemeljene interakcije, nadomjestile su društvene odnose. Zato danas imamo povećanu kupovinu preko interneta umjesto u fizičkoj trgovini, udvaranje i nalaženje partnera na web aplikacijama umjesto u gradu, pretraživanje literature na internetu umjesto u fizičkoj knjižnici, a medijski događaji zamjenjuju ceremonijalne nacionalne rituale. Stapaju se medijske i nemedijske aktivnosti u svakodnevnim praksama, a medijska logika postaje toliko jaka da joj se sve u našim životima prilagođava.
Zbog medijatizacije je granica između online i offline života sve manja. Društvo se kroz medijatizaciju strukturira. Ona djeluje na mikro razini – identitet- samopredstavljanje, a to je najočitije na društvenim mrežama. Kad otvorimo profil na Instagramu, nismo se samo otvorili svijetu, već smo si kreirali medijatizirani self. Naše ja od tog trenutka postoji kroz objave, poruke, fotografije, ali i reakcije drugih, naše publike na naše sadržaje. Biramo kako ćemo se prikazati poznanicima i strancima, koristeći statuse, fotografije i filtere. Događa se naša samoprezentacija – biramo što ćemo objaviti, selektiramo stvarnost. Ne prikazujemo cijeli svoj život, već samo njegove najzanimljivije i najbolje dijelove. Naš osjećaj vrijednosti može se vezati uz lajkove i komentare pa lako postajemo ovisnici o reakcijama drugih. Stalno se uspoređujemo s idealiziranim prikazima drugih osoba, a naš identitet se stalno uređuje, mijenja i prilagođava našoj publici.
Događa se jedna vrsta second life concepta jer kroz medije konstruiramo paralelni, digitalni identitet. Taj identitet funkcionira prema pravilima medijskog prostora. U stvarnom životu povučena osoba, na društvenim mrežama može biti samouvjerena, savršena i zabavna. Upravo ta online verzija osobe je dio medijatiziranog ja. Sve zajedno može stvoriti pritisak da budemo savršeni, utjecati na samopouzdanje i promijeniti način na koji vidimo sebe i gradimo naše odnose.
Online dejtanje je najočitiji primjer medijatiziranog ja jer osoba konstruira i prezentira svoj identitet prema pravilima digitalnih medija, tako da koristi format i dramaturgiju radi ostavljanja željenog utiska na druge korisnike aplikacije. Osobni identitet tako se pretvara u medijski sadržaj, gradi i prikazuje isključivo kroz medije. U online dejtanju osoba će odabrati najbolje fotografije, napisati opis koji privlači, naglasit će najpoželjnije osobine, prikriti svoje nesigurnosti i obične dijelove sebe. Servirat će samo ono što želi da znate o njoj, razmišljati kako će ju netko protumačiti i prilagodit će identitet očekivanjima potencijalnih partnera. Tipično za medijatizirani ja je identitet oblikovan prema reakcijama publike. Kroz reakcije publike vlasnik profila mjeri svoju vrijednost, a potvrda te vrijednosti su pažnja, poruka, match.. Izostanak reakcija može mu/joj poljuljati samopouzdanje. Mediji postaju posrednik u osjećaju vlastite vrijednosti. Razlika između online i offline identiteta može vlasnika profila dovesti do razočaranja, nesporazuma i osjećaja da cijelo vrijeme boravka na mreži mora glumiti određenu verziju sebe. Dakle, na društvenim mrežama, dating platformama, događa se proces: selekcija identiteta, performans (nastup osobe pred publikom), dramaturgija profila (ima svoju priču) te idealizacija i filtriranje stvarnosti.
Sad kad to znamo, dobro je zapitati se koliko je isplativo održavati profil na društvenim mrežama, naročito ako ste na njima privatno i putem njih nastojite pronaći srodnu dušu. Koliko je online druženje iskreno i ima li uopće budućnost? Koliko vam se isplati online dejtati i općenito, jeste li zbog društvenih mreža napravili veliki odmak od stvarnosti i svojih obitelji? Nema dana da ne čujem i ne pročitam da su zbog društvenih mreža zahladili nekad dobri odnosi, isparile nekad jake ljubavi, da su se ljudi iskvarili i udaljili. No, same društvene mreže nisu krive, odgovornost je na njihovim korisnicima. Društvene mreže imaju pozitivnu ulogu informiranja i obrazovanja masa te povezivanja ljudi sličnih interesa, ali nisu teren za nezrele, neiživljene osobe krhkih karaktera, sklone manipulaciji i ovisnostima.
Nisu za osobe koje ne zanima medijatizacija, koje o njoj ne žele promišljati jer su izgrađene na stalnom pretvaranju sebe u medijski sadržaj. Nisu privlačne osobama koje žele privatnost, autentičnost i identitet izvan medijskog okvira. Osobe koje ne žele sudjelovati u medijskoj konkurenciji identiteta i osjećaju nelagodu čim njihov identitet postane medijski proizvod, često se svjesno distanciraju od njih.
S obzirom da online dejtanje potiče stalno uređivanje profila, naglašavanje izgleda i poželjnosti, uspoređivanje s drugima i procjenjivanje sebe kroz tuđe reakcije, ono može dovesti do nesigurnosti i snižene slike o sebi.
Većina odluka se temelji na fotografijama i kratkom opisu sebe, kao u web shopu, a to potiče brzo odbacivanje ljudi i doživljaj drugih kao predmeta i proizvoda. Rezultat svega su plitki, kratki i zamjenjivi odnosi.
Osoba u online dejtanju osjeća pritisak da uvijek mora izgledati savršeno, stalno biti zanimljiva i igrati neku ulogu, a to vremenom stvara emocionalni stres i umor. Zbog razlika između online i offline identiteta, često dolazi do razočaranja pri susretu uživo, osjećaja neiskrenosti i nepovjerenja u druge što slabi sposobnost stvaranja autentičnih odnosa. Ignoriranje, ghostanje i odbijanje mogu negativno utjecati na samopouzdanje i time narušiti obiteljsku dinamiku.
Iz svega navedenog proizlazi da medijatizacija nije bezazlena i može ozbiljno narušiti, čak i uništiti offline odnose. Možda se sada malo zamislimo otkud toliko nezadovoljstva u društvu..
Odgovornost za kvalitetne odnose nije na društvenim mrežama, na nama je.
Text by Nives Stern
