Uzalud sav novac, ako nemate viziju kako i na koji način s njim dalje

Ako ste nedavno čuli ovakve riječi, ne bježite glavom bez obzira, ne lovite se odmah za glavu na spomen novog kredita, novih briga i obaveza. Vi želite novi dom, zar ne? Već dugo o tome pričate. Kuću, makar malenu, slatku, o kakvoj ste sanjali, kao dijete. Vrt, cvijeće, nasmiješenu djecu na ljuljačkama? Sunčan dan, pošišani travnjak, vedro poslijepodne, u društvu najboljih prijatelja.Možda ste sanjali o kućici na drvetu, kao dijete ili o planinskoj kolibi, u koju možete pobjeći kad vas pritisnu životne situacije?

Kuća na proplanku ili u planini, san je mnogih pustolova ali i onih, željnih mira, vlastite oaze u koju mogu pobjeći, zasićeni svakodnevnim zbivanjima, pritiscima. U takvoj ste kući zarobljeni samo u šumskom svijetu i okruženi idilom krajolika. U proljeće, cvijeće, raznovrsne biljke i zalutale šumske životinjice, zimi, dani provedeni pored kamina, u kućici utonuloj u snježno blještavilo, čine se idealnima za pronalaženje sebe i vlastitog mira.

Tako se barem činilo i bjeguncu Waltu, iz Breaking Bada, kad je pobjegao od civilizacije i zakona.

„Ovdje se možeš odmoriti i razmisliti o svemu, sebi, životu i kako ćeš dalje“, obraća mu se tajni pomoćnik, koji ga je smjestio na tajnu lokaciju i donosi mu novine, lijekove, hranu, ostale potrepštine, ostavlja ga samog na iduće dulje razdoblje. Istina je, kuća u planini savršeno je mjesto za bijeg, preslagivanje misli i planova a život u njoj čini se jednostavnim, baš kao što je i ona sama. Ali, ne zadugo, ma koliko štitila od vanjskih utjecaja, ma koliko se činila idealnom i bila lijepa, primamljiva, ako u njoj nema dijaloga, smijeha, prazna je, u njoj nema ničeg osim samoće. Kad samoća pritisne, umjesto mira, u kolibi rastu strahovi i množe se suvišne misli. Upravo one, koje smo izbjegavali kad smo zbog ponosa i sebičnosti srljali po stranputici i one, kad smo zbog grijeha izbjegavali druge ljude. Čovjek nije stvoren da bude sam, ne dugo, jer je socijalno biće. Kuća, udaljena od „civilizacije“ čini se tako čarobnom samo dok je u njoj društva, posebno onih za koje nas vežu topli osjećaji. Ona je ništa, ako u njoj ne odzvanja zvonki smijeh.

Zamislite samo situaciju…

Dok se nježno spuštaju pahulje a ispred toplog kamina grijete promrzle ruke, maštate o klizanju, na zaleđenom jezeru, na kojem opet, niti je dobro niti lijepo klizati sam. Ni crvene obraze, promrzle od svježeg planinskog zraka, nije lijepo štipkati i grijati sam. Niti noćne šetnje po škriputavom snijegu, s lampom ili bakljom, nisu lijepe ni ugodne u samoći. Nakon nekog vremena shvaćate, sve od čega ste bježali, napokon vas je susrelo. Sve od čega ste sazdani u takvom okružju jednostavno vene i tone. Čarolija zimske kolibe, zimska idila i stanka za odmor, ne predstavljaju ništa bez prijatelja, bez ljubavi.
Posebno one iskrene, koju tako često stavljamo na kocku, izlažemo raznim opasnostima. U planinskoj kolibi, kad imate oko sebe ljude koje volite, može narasti nešto veličanstveno, a to je vaša sreća. Ili suprotno, velika tuga.

Svjestan je toga bio i Walt White, kad se svakoga dana, bez obzira na sigurnost tajne kolibe prekrivene snježnim nanosom, udaljene od prvog grada desetke kilometara, približavao zaštitnoj ogradi imanja. Svakog dana korak po korak bliže. Napokon je otkrio što je sve stavio na kocku, osim svoje slobode. Napokon je otkrio koliko duboke osjećaje gaji prema obitelji i da mu je ona sve. I napokon, bez obzira na posljedice, otvorio vrata kapije.

Uz ljubav sve cvate. Sve se množi i širi. Kad nema ljubavi, sve vene. Najbolje to vidite po biljkama, cvijeću, ako imate svoj vrt i cvjetnjak, park, vlastito šetalište.

Ne njegujete li biljke, ne pričate li s njima, ne donosite li im dovoljno vode za sušnih perioda, nije im dovoljno samo sunce, one kao da pokazuju tugu, što nitko o njima ne brine. Nagrade vas sočnim, prefinim plodovima i cvjetovima, kad ih mazite i pazite. I vašem vrtu treba ljubav i ne samo vrtu, svim stazama kojima kročite.

Kad ima dovoljno ljubavi, kuće se grade. Gotovo iz ničega, od malo. Dokaz tome su i neki poznanici, koji nemaju velika primanja, pa ipak, stvaraju nove kvadrate. Šire se.

Osim ljubavi, potrebno je i puno volje, dobre organizacije pa i poneka veća mjera štednje.

„Nije me briga ako me čudno gledaju što kupujem u Lidlu, H&M-u, Deischmannu, pazimo na akcije i najpovoljnije ponude. Mi gradimo kuću, nema rasipavanja na gluposti, sad imamo jake mjere štednje.“

Odričete se tako, radi viših ciljeva mnogočega, stvari koje volite: omiljenih restorana, ljetovališta, marki cipela i odjeće jer vaš dom treba nove boje, podove, zavjese, namještaj, svjetiljke. Dok za to štedite, učite se strpljenju i krojiti nove planove, zamišljati nove ciljeve.

To je ono što većina ljudi kod nas ne razumije i žuri se imati sve što zamisle, što lakše i što ranije, ma koliko ih to koštalo. O nestrpljenju i ponekom krivom potezu, svjedoče brojni statusi, brojne diskusije.

„Bio sam mlad, prodao dušu za sitno, a sad mi je krivo. Rekao sam da želim sve imati u životu i da ne trebam ljubav. I mislio sam, jebeš ljubav kad imaš sve ostalo! A danas znam, ljubav se ne može kupiti, barem ne ona prava. Danas je sve interes.“

Je li to baš tako, pisala sam već u jednoj kolumni. Živi li se od ljubavi ili od novca i što je bitnije?

Što nas u stvari čini živima i usrećuje? Što sam starija, sve više uviđam da je za život nužno oboje. Ali ipak, najteže je živjeti bez vizije, ideje, volje. Možete imati ljubavi u sebi i oko sebe more, jednako tako i novaca ali ako nemate tih elemenata, u sebi, partneru, najdražima, čini se da nemate ništa. Teže ćete stvarati i graditi tada, jer nedostaju ideje, a ideje kroje planove. Lakše je tapkati u mjestu. Uzalud sav novac, ako nemate viziju kako i na koji način s njim dalje. Ako ga ne usmjeravate dobro, pametno, uzalud rasipate, na stvari koje nisu trajnije. Koliki su ljudi rasuli nasljedstvo i tuđi imetak, samo zato što nisu imali mjere, ideje, vizije.

Ima ljudi koji novac tako savršeno rasipaju na trenutne doživljaje, tvrdeći da im nije bitan i da treba živjeti za trenutke.

Kasnije se čude, kako ništa nemaju i pitaju, otkud drugi oko njih, usred sveopće krize stvaraju i grade.

Ima i onih, koji se smiju iz ljudi koji dio svog života, strpljivo posvete štednji za bolje sutra, ne shvaćajući i ne prihvaćajući da neki planiraju dugoročno, ne samo za boljitak sebe već i potomstva, da nisu leptiri jednodnevke. Učinit će sve na ovom svijetu za života, samo da njihovoj djeci jednog dana bude jednostavnije i lakše. Oni znaju kako je kad nemaš ništa, kako je kad počinješ bez ičije pomoći, od nule.

Koji je stav ispravan, život sam pokaže. Svatko od nas ima mogućnost izbora i svoj stil, čini kako misli da je za njega najbolje.

Život je pun poruka a jedna od njih je vrlo zanimljiva i istinita: „Ne možeš nešto imati ako drugo ne žrtvuješ.“

Bilo to vrijeme, zdravlje, duša. Mi se na neki način prodajemo, za naše ciljeve.

Znao je to i Walt White, kad je zbog ponosa, odbio uzeti novac od dobrih prijatelja, za svoje skupo liječenje pa se radi ogromne zarade ubacio u kriminalne vode, zbog kojih je morao napustiti svoju obitelj, prijatelje. Shvatio je što je sve izgubio, kad svoj krvavo zarađen novac nije usmjerio pametno i stao na vrijeme, kad se uz zaradu, nije bavio tuđim potrebama, osjećajima i mišljenjem.

Zato grabite ljubav, lovite je makar na kapaljku, gdje god stignete, ali i novac, makar male količine. Umnožit će se vaš trud, samo budite strpljivi. Oplemenit ćete i ljubav i novac, ako udaljite ponos i imate dovoljno jaku volju, ideje i vizije.