Došle su i počele mahati rukama istovremeno pričajući o umjetnim noktima. Kakvim noktima? Ništa mi nije bilo jasno, a uskoro sam buljila u savršeno izmanikirane mačje pandže dok mi je jedna od njih pričala o produljivanju noktiju nekakvim gelom. Gelom? Opet mi ništa nije bilo jasno jer sam se prvi put našla oči u oči s takvim capama; sjećam se jedino da sam, tada studentica s tek nekoliko kuna u džepu, bila užasnuta svotama potrošenim na te ekstravagantne šiljke. Bilo je to doba u kojem je djelatnost geliranja i ugrađivanja noktiju bila tek u začetku, a tko je mogao i slutiti da će ta pošast uzeti tolikog maha.
Tada mi je na pameti bilo samo jedno; da su spomenute gospođice uložile barem upola truda u pripremanje ispita s koliko su žara mahale svojim lijepim ručicama, možda ih ne bismo uskoro ostavili godinu iza sebe….ups!
Nedugo iza toga, prijateljica koja se udavala poželjela je na dan vjenčanja imati lijepe nokte i otišla je na geliranje; izgledali su prekrasno. Kasnije mi se žalila da se pokajala jer su joj, dotad prirodno lijepi i čvrsti, nokti postali lomljivi i skloni listanju.
Godinama kasnije, kad sam počela raditi, gelirani nokti su postali „accessoire“ više od polovice žena u mom radnom kolektivu. Svaki sam se dan sudarala sa cijelim nizom dezena; bilo je tu „običnih“ francuskih manikura, plamenocrvenih i japanskocrvenih, ali najviše su me oduševljavali nokti moje kolegice pedagoginje.
Ovo „oduševljavali“ se može shvatiti kao uvjetno rečeno, jer mi je svaki njen novi modni krik pretočen u dezen na noktima uglavnom izazivao napadaje zločestih komentara na račun istih; srebrni crteži su mi nalikovali na pahuljice pa sam ju zezala da izgledaju kao inje na noktima i da je u duhu Božića, šareni su mi bili nalik na cirkusantske, a pitala sam se hoće li u vrijeme Uskrsa dati da joj na palcu nacrtaju malog zeku, a na ostalima obojana jaja. Ipak, bilo ih je i vrlo lijepih, običnih jednobojnih koji idu uz svakakve odjevne kombinacije, kao i jednostavnih francuskih manikura. Bilo ih je, samo moja kolegica nikako da se pojavi s nekima od njih!
Jednom prilikom, prije otprilike dvije godine, išla sam u neke svatove i poželjela francusku manikuru. Zaputila sam se u prvi salon na koji sam naletjela i odmah s vrata iznijela svoju želju. Kad me gospođa upitala kada želim french, začuđeno sam odgovorila da bih odmah, na što je ona zaprepašteno razjapila usta kao som istodobno s jednom mušterijom za koju sam s užasom utvrdila da je jedna od mojih omraženih poznanica.
Kako sam ja bila potpuno neupućena, nije mi palo na pamet da se za tako zahtjevan kozmetički zahvat kao što je francuska manikura mora naručiti barem tjedan dana unaprijed i još sam ispala jadna i totalno out. Poznanica je vrtjela glavom u nevjerici i lagano mahala rukama s kojih su se svjetlucale svježe izgelirane pandže, a ja sam pokunjeno napustila poprište događaja i, sad malo upućenija, odjezdila na novo bojište. U jednoj sam parfumeriji zakazala termin i pojavila se za dva dana u dogovoreno vrijeme.
Bila je to moja prva manikura i jedva sam čekala da vidim kako će se odvijati postupak. Istodobno sam ispitivala djevojku što je potrebno kako bi se položio tečaj koji ju je osposobio za taj posao. Dok sam sa čuđenjem slušala kao obuka traje jedan čitav dan i na kraju se ne polaže nikakav ispit, nego se dobije certifikat, sve mi je bilo kristalno jasno kad sam vidjela što mi radi s noktima.
Kao prvo, uopće mi nije povukla kožicu s noktiju, a da je to potrebno prilikom manikure, znalo je i tako neiskusno stvorenje kao što sam ja. Umjesto toga, odmah je krenula na turpijanje i nanošenje lakova, a pri samom pogledu na neke od njih sam ustanovila da se radi o najjeftiniima na tržištu. Manikura je bila ubrzo gotova, a rezultat i nije bio tako loš, no ja sam ipak otišla nezadovoljna jer sam uvidjela kako se danas svaka šuša može samoprozvati stručnjakinjom za nokte i petljanje oko njih.
Budući da me čitava stvar jako zaintrigirala, odlučila sam pokušati sama biti svoja majstorica; kupila sam bijeli lak marke She i onaj za premaz Miss sporty i krenula u akciju. Uz puno strpljenja, mazanja i brisanja pa opet mazanja, mogu reći da sam poprilično ovladala vještinom, iako mi se stotinu puta dogodilo da postanem nestrpljiva pa, umjesto da na miru pričekam da se slojevi potpuno osuše, krenem raditi nešto i onda čitav trud, naravno, ode u propast pa pošizim i dohvatim se acetona. Što je najluđe, pritom se jako zabavljam. Nije uzalud kad kažu da svaka luda ima svoje veselje!
Text by Durica
