Povodom nedavno održanog Modnog ormara & Eldre popričao sam sa mladim Tomislavom Kliškinićem koji je bio jedan od finalista, kao i sa visažisticom Kasandrom Draganić, a s kojima sam imao prilike surađivati u projektu tima stručnjaka, snimajući editorijal, koji je će ovim putem, ekskluzivno biti prikazan.
Tomislave, reci nam nešto o sebi, blic info!
Rođen sam 25. kolovoza 1990. u Splitu. Po završetku osnovne škole koju sam pohađao na Šolti upisao sam Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer modni dizajn. Tijekom srednjoškolskog školovanja sudjelovao sam na raznim revijama u organizaciji škole, a izlagao samo svoje radove i na otoku Šolti.
Iza sebe, kao mladi i perspektivni dizajner, imaš brojne revije, reci nam nešto o tome?
Sudjelovao sam na revijama „Trash to fashion“ , „Bijelo“ , „Dionizijev san“, „Čizma glavu čuva“, a svoju prvu samostalnu reviju imao sam 2009. godine na državnom natjecanju srednjih škola u području modnog i tekstilnog dizajna u kategoriji modne kolekcije dizajnera odjeće i tekstila gdje sam pobjedio s kolekcijom na temu ”Mornarska pruga kao inspiracija u dizajnu odjeće”.
U ljeto 2009. godine sam se predstavio dječjom kolekcijom ”Čarobna bojanka” u sklopu ”Šoltanskog kulturnog ljeta”. Nakon srednje škole upisao sam Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu, čiji sam redovni student. Moja prva samostalna izložba naziva ”Secret fashion garden” predstavljena je publici u ljeto 2011., a na jesen sam bio jedan od 14 finalista Modnog ormara na kojem sam predstavio svoju novu kolekciju koja je dobila dobre kritike. Moji daljnji planovi su razni modni natječaji i sljedeći Modni ormar.
Tomislav Kliškinić – Modni ormar
Izlagao si na Modnom ormaru, reci nam nešto o tome, o viziji i mislima koje povezuješ s tom kolekcijom?
”Glavna tema naše epohe ujedno je i glavna tema povijesti – tema o sudbini čovjeka. To što se trenutno u svijetu događa nije čak niti kriza humanizma – to je drugorazredna tema – već je to kriza samog čovjeka. Postavlja se pitanje o tome hoće li se biće, kojemu pripada budućnost, nazivati čovjekom kao i prije. Nazočimo procesu dehumanizacije u svim područjima kulture i društvenog života. Dehumanizira se nadasve moralna svijest.
Čovjek nije samo prestao biti viša vrijednost, već je uopće prestao biti vrijednost.” Moja kolekcija se bavi današnjicom. Djelo problematizira suvremeno društvo, koje je u potpunosti ovisno o tehnologiji, robotici i ostalim segmentima znanstvenih otkrića, koje imaju za cilj da nam olakšaju život a ne da dovedu do dehumanizacije na globalnom i individualnom nivou.
Ideja da je robot od pomoći a ne na štetu čovječanstvu odavno je prekršena u sve četiri stavke a sve su upućene ka prvoj, robot ne smije naškoditi čovječanstvu, ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi. Robot se predstavlja kao predmet koji zauzima mjesto čovjeku, predmet bez svjesti, programiran na svoj zadatak koji obavlja perfektno, brzo. On oduzima mjesto čovjeku, a kako bi se čovjek održao u ovakvom svijetu mora poprimiti osobine robota, on ”upada” u oklop u kojem ostaje zaglavljen, ja svojom kolekcijom želim prikazati jednu priču mehanizacije društva i odumiranju emocija, dehumanizaciji.
Ljudska budućnost bi mogla završiti kao njihova prošlost. Danas sve kontrolira kompjuter, a svako slobodno razmišljanje ili emocija su zabranjeni, na neki način diktatura današnjice. Cilj mi je prikazati granice između ljudskog i kompjuterskog znanja i poslati poruku da bi se čovjek trebao osloboditi razmišljanja poput robota.
Ovom kolekcijom želim ukazati i da se treba paziti i ne dati slijepo služenju religiji ili znanosti ili ideologiji ili umjetnosti ili politici, jer kada ljudi ne mogu razmišljati za sebe te se oslanjaju samo na diktatore, robote i logiku da im upravljaju životom- sloboda i slobodna volja ne mogu postojati. Moji modeli su improvizacija oklopa u kojima je zarobljena čovjekova ljudskost. Želim naglasiti etički humanizam, svjesnu afirmaciju čovjeka, koja isključuje sve što čovjeka otuđuje od njega samoga time što ga želi podrediti nadljudskim silama i načelima ili ga iskorištava neljudskim postupcima. Osobnost, sloboda, posebnost… sve je to što želim da isijava iz ”oklopa” koje prezentiram.
Slični odjevni predmeti često stvaraju dojam kako se, prolazeći javnim prostorom, mimoilazimo sa klonovima jedne te iste osobe. Na neki način živimo u dobu serijske proizvođenje identiteta, ova sustavna robotizacija ulazi u sve pore kulture, života pa tako i u modu, ja u svojim kolekcijama uvijek želim pokazati nešto novo, unjeti sebe u sam materijal. Svojim modelima sam dao: osjetila, ljubav, ponos, osebujnost i emociju, svaki od njih predstavlja jedan od pet elemenata humanosti koje čovjeka čine čovjekom. Pobijedimo robota u sebi i budimo posebni!
Kako je sve to počelo, koji su ti bili motivi? Što je zapravo moda za tebe, imaš li uzore?
Oduvijek me privlačio modni svijet, još kao mali sam počeo crtati i stvarati. Škola i fakultet su me usmjerili i na neki način oblikovali ono što stvaram, ali uvijek sam u nekom svom svijetu. Od poznatih dizajnera posebno volim Vivienne Westwood, bez zadanih okvira, puna kreativnosti. Kao i kod nje punk se provlači i kroz moj rad, kombinacijom glamura i punka sa ulice dobivam kreacije koje imaju neizostavan odličan kroj i perfektnu izradu (uglavnom sve sam šivam). Moda je za mene najvažnija sporedna stvar na svijetu. Moda kao ono nešto što stvaram, ono što postaje nečiji stil, moj cilj u mom stvaranju bio bilo upravo to da moja odjeća, moj izričaj postane nečiji modni stil u odijevanju.
Krajnji cilj tvoje „misije“?
Moj cilj koji želim ostvariti uz to da dobijem određenu publiku bio bi i da hrvatska modna scena dođe na višu razinu, da se da prilika mladim dizajnerima kojih ima i koji su veoma kvalitetni. Sebe osim u Hrvatskoj vidim i u New Yorku, New York fashion Week me uvijek privlačio svojim stilom: čvrsto, elegantno, jednostavno, to je ono što i ja radim, za par godina bi se rado volio vidjeti kao dio te velike manifestacije.
Dizajn: Tomislav Kliškinić
Photo by: Zvonimir Ferina
Make up: Kasandra Draganić
Hair stilist: Sandra Podunajec
Modeli: Marko Luka Pudina & Sonja Lončar
Koncept i viđenje make up-a pojasnila nam je visažistica Kasandra Draganić.
Kasandra, reci nam nešto o make up-u koji prati ovaj editorijal?
Uvijek volim dati mašti na volju, pa je i ovdje bilo tako, čista improvizacija sa mnogo crne boje te mrežicom koju sam slučajno pronašla u torbi. Ideja je bio neki pomalo warrior make up, u glavi sam u tom trenu, nakon što sam vidjela odjeću i modele, imala dvoje ljudi otuđenih u nekom njima nepoznatom svijetu, u borbi protiv ulice. Oboje nose identičan makeup, zato što u njihovom svijetu nisu djevojka i momak, već jedno biće.
Tomislavu i Kasandri, kao i cijelom timu veliko hvala na ugodnom druženju. Radujemo se i s nestrpljenjem iščekujemo sljedeće modne poslastice iz magičnog modnog ormara Tomislava Kliškinića
Text by Marko Luka Pudina
