“Ah, te prijateljice” – pomislila je – “svaka na svoju stranu uvrnuta, ali to jako dobro skriva. Nije čudo da fuck boysi postoje jer postoje zbog njih i njima sličnih. One su njihovo gorivo.”
Konačno je dovršila kolumnu:
Emocija je kraljica komunikacije. Riječi i slike prolaze kroz um, ali emocija koju pokrenu ostaje jer joj upravo one daju oblik i značenje. Ono što ostaje je emocija koju su probudile. Emocija se pamti godinama, desetljećima. Ona emocija koju su u vama probudile nečije riječi i slike, ton nečijeg glasa, glazba u pozadini snimke ili fotografije. Emocija struji tijelom, tiho se utiskuje u naš mindset i seže do samog dna našeg bića. Upravo emocija je najopasniji dio komunikacije koji bude izletnici u inboxu. Ona koja se u inboxu neprimjetno budi, a najdublje utječe jer mi, žene, tako se lako lijepimo na emocije, pogotovo kad u nama probude maštu, nedostajanje, želju, našu mračnu stranu. Muškarci to znaju i na tu kartu igraju da nas dobiju. Kad su kolege govorili o invaziji inboxa, čudnim porukama bez konteksta i srama, bez osjećaja za granice, mislila sam da pretjeruju, dramatiziraju. Mislila sam, stvar je u percepciji, sve dok nisam primila one namijenjene meni. Više nije bilo riječi o jednoj ili dvije neprimjerene poruke. Ovo je postalo obrazac. Pošiljatelji nisu ni pokušali sakriti namjeru, a njihovi uleti počinjali su uvijek komplimentima i završavali onim što je trebalo ostati neizgovoreno, u mislima, kad već nije ostalo u tišini. U samo tjedan dana, pojavilo se nekoliko pošiljatelja s gotovo identičnim stilom, da se činilo kako se radi o jednom te istom muškarcu s više anonimnih profila. Kao da su kopirali jedni druge. Bili su uporni, uvjereni da je njihov nastup šarmantan, a što je najgore, djelovali su kao da im je to uobičajen način komunikacije. Ponudim ti se i to je to. Ti si moja igračka, u prijevodu. Ja, kao udana žena, nisam bila van te kategorije. Dapače, bila sam još zanimljivija. Kao da se podrazumijevalo da mi nedostaje zabave. Status veze očito ne igra ulogu. Prsten na ruci ne postoji u digitalnom prostoru, a kad ga eksplicitno spomeneš, postaje još veći izazov, kao da je riječ o igri u kojoj pravila vrijede samo za suprotnu stranu.
A kako se pravda sve to? Kroz “Što mogu kad si mi predivna” i “Mislio sam da ti se sviđa”. Možemo mi žene to ignorirati, ali činjenica da nešto možemo ignorirati, ne znači da je to u redu. Nije problem količina poruka, već nedostatak samorefleksije, pitanja “Je li prikladno to što joj šaljem?” i “Kako će ona to prihvatiti?” Prisutna je samo strast i impuls na klik i pošalji.
Iza mog profila mogla je biti vrlo mlada djevojka, neiskusna, zbunjena, koja bi se vrlo lako upecala na komplimente. Neka koja je davno izmakla roditeljskoj kontroli, otvorila profil iz znatiželje i iz još veće znatiželje prihvatila komunikaciju s nepoznatim ljudima. Neka koja je mogla tako lako pasti, biti iskorištena mimo svoje volje, a mogla je doživjeti i puno opasnije situacije. Nije stvar u jednoj poruci, nije ni u dvije. Stvar je u manjku kontrole i želji da se ona pod svaku cijenu preuzme. Stvar je u kulturi koja ovo ponašanje tolerira i potiče na društvenim mrežama, u kojoj se testiraju granice žena jer ni ne postoje stvarne posljedice. Ova kolumna nije prozivka, nije ni osuda, samo je pokušaj da se kaže “Mi vas vidimo”, “Nije nam uvijek i svima ugodno s vama”, “Nismo sve iste””, “Pogrešno nas čitate” i”Nije baš laskavo, više je naporno”. Ali opet…kako kojoj ženi. Možda je vrijeme da redefiniramo pojam ulet u digitalnom prostoru. Možda bi taj pojam mogao uključiti minimum poštovanja, a maksimum svijesti da je s druge strane medija stvarna osoba, a ne robot i AI. Da ta stvarna osoba nije pasivna publika, da ima osjećaje i da ju zanimaju puno dublje stvari.
Urednica je htjela priču iz prve ruke. Dobila ju je, bez screenshotova, statistike i bez riječi. Htjela je interakciju, dobila ju je. Ono što nije razumjela je da ne možemo sve odabrati jednog i ući s njim u razgovor, da imamo osobna ograničenja. Dala je zadatak kao da naručujem kavu u kafiću, a ne da moram zakoračiti u prostor u kojemu pravila komunikacije očito ne vrijede. No, prvo profesionalnost, a onda osjećaji. Raditi i plaćati račune se mora.
U digitalnom prostoru gotovo i nema slojevitog otvaranja, ima samo napad na intimni prostor i to na najgrublji način. No, profesionalna znatiželja ima moć nadjačati osobni prostor i zato sam sad tu.
Žene nisu loto tiketi koje zagrebeš da bi provjerio jesi li ulovio dobitnu kombinaciju. Rekao je da neke vole pažnju ovog stila i da ignoriram ako mi se ne sviđa što piše i šalje. Zanimljivo, logika koja svoju odgovornost prebacuje na primatelja. Smeta ti moja poruka- tvoj problem. Ne smeta ti – tvoj izbor jer samo sam probao. Granice ovdje ne postoje dok ih netko izričito ne postavi, ali i tada su podložne promjenama. Na ulici ili drugom javnom mjestu, ovakav prilazak ne bi se ni dogodio jer bio bi kažnjen. U digitalnom prostoru kazni gotovo i nema. Nije neka kazna biti blokiran.
Razlozi fuck boysa uglavnom su prilično jednostavni i više govore o njima, nego o ženama kojima se javljaju. U to sam prilično sigurna. Na društvenim mrežama mogu poslati desetke poruka bez gotovo ikakvog rizika odbijanja uživo. Ako ih većina žena ignorira, nebitno jer računaju da će se neke ipak javiti. Dakle, niski ulog, a velika dostupnost prvi su razlog. Rekla bih da je često riječ i o traženju pažnje i validacije, dobivaju osjećaj vrijednosti kroz žensku reakciju. Čak i negativan odgovor može im biti potvrda da su prošli kod njih. Mnogi igraju na kvantitetu, a ne na kvalitetu. Umjesto da ulažu trud u stvarnu komunikaciju i upoznavanje, šalju generičke poruke i čekaju gdje će upaliti. Tu je i element kontrole i ega, mnogi uživaju u flertu bez namjere za ozbiljnim odnosom i u osjećaju da mogu privući žensku pažnju kad god to požele. Uostalom, to je vidljivo iz njihovih odgovora da vole slobodu i da im ne bi bilo milo da njihovoj partnerici netko tako priđe. Algoritmi i priroda platformi na društvenim mrežama sve to olakšavaju. Tu su vizualna izloženost, brza komunikacija i granice koje su često slabije definirane nego u stvarnom životu. Cijela kombinacija dostupnosti, ega, dosade i taktike vodi ravno u ženski inbox. Ali, ne krivim ih, tko bi odolio nama ženama, a posebno onima koje su vrlo zgodne, zabavne, sexy.
U susretu s fuck boyem ipak je žena ta koja profitira. Ona je ta koja bira iz automata čudnih likova. Ona je ta koja odlučuje hoće li i s kim će nastaviti komunikaciju, za što će joj poslužiti njegova figura i narativ. A može poslužiti za svašta – začiniti joj intimne trenutke s partnerom, biti joj zabava ili jednostavno – seksualna rekreacija. Uz fuck boya, žena se može osjetiti poželjnom i živom, ako si to dopusti. No, može i pasti, izgubiti sve što je godinama gradila. Zato je fuck boy opasan, fatalan jer uglavnom dolazi anonimno, smanjujući tako rizik za sebe.
Urednica je htjela prisni kontakt. Dobila ga je. A ja, dobila sam još jedan razlog da opet zatvorim profil za javnost ili ako ga odlučim ostaviti otvorenim, dobar razlog da prije otvaranja inboxa duboko uzdahnem.
Text by Nives Stern
