ŽENA KOJA NOSI NEKU PORUKU Slučajnosti ne postoje i sve se događa s razlogom

Mislim da nisam slučajno srela i upoznala tu ženu. Vjerujem da slučajnosti ne postoje i da se sve događa s razlogom.

Mora da ova žena nosi neku poruku, pomislila sam, kad se naše prijateljstvo počelo razvijati. Kad sam ju upoznala, bila je mlada žena puna energije, vrlo društvena, razigrana kao leptirica, koja je po restoranu trčala za nestašnim djetetom. Trčala sam i ja za svojim pa se susret dogodio, a s njim i upoznavanje i dogovaranje neke nove kave i druženja. Upravo na tim kavama, raslo je divno prijateljstvo i povjerenje. Otvarale smo se jedna drugoj kao stranice zanimljive knjige, a onda je jednog dana došla s tugom u očima i viješću da se rastaje. Dalo se to naslutiti i ranije, kroz njene priče, ali ovaj put, izgledalo je kao da je čvrsto odlučila. “Ja volim sve lijepo, ja sam ovisnica o lijepom, ali on to ne razumije.

Meni je bitno kupiti si nešto lijepo, postaviti neki lijepi predmet u dom ili neku sliku na zid, koja će mi popraviti svako jutro. Želim imati pogled na tu ljepotu, koja me inspirira i vodi kroz dan. Ali on to ne razumije. Opsjednut je štednjom i odricanjem, ne razumije moje potrebe za sitnicama, koje po njemu puno koštaju. Ne razumije ni moje osjećaje, mislim da ih nikad ni nije razumio. Prekasno sam shvatila da sam se udala za potpuno tupog, bezosjećajnog čovjeka i ne znam kako me uopće privukao, vjerojatno me omamio njegov izgled. Ne znam zašto se uopće išao ženiti za mene, kad nema osjećaje ni potrebu za ljubavlju i brakom.“ Često sam slušala takve i slične riječi, a ona je bila uvjerena da je u trpljenju i strpljenju spas. Da to tako mora biti, kad si u braku i da se trpljenje podrazumijeva, naročito kad u braku ima djece. Vjerovala je da će se on promijeniti, prilagoditi, baš kao i tisuće žena sa istim ili sličnim pričama. Njen je suprug bio sve odsutniji i grublji, sve mu je smetalo, svaka sitnica i počeo je čak ometati stariju kćerku u učenju. Gledao bi omiljenu emisiju na TV-u i pojačao toliko glasno, da malena nije mogla u miru učiti, a već je bila u višim razredima osnovne.

Požalila se majci, no ona je bila bespomoćna. Pokušala je s njim pričati, ali on se neprekidno ljutio i bjesnio. Požalila mi se, a ja sam joj savjetovala da se javi nekom stručnjaku, koji se bavi problemima u obitelji, psihologu, socijalnom radniku. Učinila je to, ali s druge strane telefona, dobila je savjet, neka dovede supruga na razgovor, što je bilo potpuno nemoguće. Njega se moglo dovući samo za uši u neki zdravstveni ili centar za savjetovanje parova. Bračnom savjetniku još teže. U crkvu, na razgovor sa svećenikom, koji bi podsjetio na bračne zavjete, još teže. Suprug joj je mahnitao, gubio kontrolu i razum, a ona je bila sve očajnija. Na moj upit, zašto ga nije prijavila policiji, reče mi kako je to učinila, ali da oni ne reagiraju, osim u slučaju, kad su ljudi mrtvi ili potučeni. Preostalo joj je samo da plače i da se moli. Onome gore, kako bi rekla, da joj ublaži boli, da učini neko čudo ili da ju napokon oslobodi tog terora. Ali ništa od toga se nije dogodilo. Suprug je šutio, nije se izjašnjavao i ona je bila u poziciji da pogađa njegove misli, uopće nije znala na čemu je i koji je njen status. Agonija se nastavila sve dok ona sama nije rekla – e sad je dosta..Samo, upravo tada, bila je vrlo loše, vrlo ranjiva i i istrošena. Činilo se da neće imati snage za borbu s njim i okončavanje agonije, a njena priča me potakla na duboko razmišljanje o životu i ljubavi, time i na životne odluke. Šuti. Šuti i trpi. Jer žensko je glupo i stvoreno za trpljenje.

E pa ja nisam stvorena za trpljenje i neću šutjeti, kao moja prijateljica, koja je nakon svega što je proživjela, skoro obolila. Naočigled je kopnila, propadala duhom i tijelom i jedva skupljala snagu za posao i odgoj svoje djece. Ja neću trpjeti kao što je ona trpjela, uvjerena da se Bogu sviđa njena patnja. Ne, sigurna sam da se Bogu njena patnja niti malo nije dopadala, ali ni on nije uspijevao promijeniti ludu narav njenog muža. Nije uspijevao jer je iz najveće moguće ljubavi, čovjeku dao slobodnu volju, a ovaj se pak odlučio za najgori dio svoje osobnosti. Ne, ja ne šutim i ne trpim i neću trpjeti kao moja prijateljica, koja je skoro propala zbog svoje tuge. Ja ću radije zaurlati, ako treba i šok terapijama spašavati stvari i međuljudske odnose. Ja ne očekujem čuda, kao moja prijateljica, nego znam da sreća prati hrabre. Ako vjerujete u Boga, onda vjerujete i da nas Bog sudi kroz savjest, neprekidno pomaže, savjetuje, “doziva pameti” i poziva na ljubav. Tako naučavaju religije. To znači, ako u čovjeku probudite savjest, tada Bog djeluje kroz njega i mijenja ga.

Ako pak ne uspijete probuditi nečiju savjest, ne samo da u toj osobi Boga nema, a time ni ljubavi, nego ta osoba sama kreira svoju savjest, sama sudi, odnosno igra se Boga i ne samo da ugrožava sebe, nego i druge.Ta osoba ne podnosi autoritet, u ovom slučaju Boga i svjesno uništava dobre međuljudske odnose pa tako i ljubav, vezu, brak jer joj naprosto nije stalo da se dobri odnosi održe. Teško je u čovjeku probuditi nešto, što je sam istjerao iz sebe, svjesno ili nesvjesno. Teško je u čovjeku usaditi, obnoviti sve dobro, ako ne prihvaća dobro i nije zainteresiran za ljubav. Vi tada morate moliti za tu osobu, da joj se „rasvijetli“, da joj se duh izliječi, da postane razumna i posluša dobar unutarnji glas, sa dobrim i plemenitim savjetima. Ali, kad malo razmislite, možete li uopće odgovoriti na koji način možete promijeniti nečiju ćud i odluku, ako uporno molite Boga da promijeni tu osobu, a znate da se on ne miješa u ničiju slobodnu volju? Možete, u tom očaju, pomisliti i da Boga nema i okrenuti se samopomoći. Self help literatura, u tisku, magazinima, knjigama, vjerojatno će vam pomoći i dati snage, ali trebate paziti, da ne pretjerate u samohvali i samoobmanjivanju. Koliko god su dobri, woman empowermentom nabijeni tekstovi, toliko su i opasni. Žensko si stvarno može umisliti da može biti baš sve što želi biti, pogotovo žena u očaju.

A ne može, jebi ga. Ne možeš biti profesionalna manekenka, ako ti fali nekoliko centimetara, ne možeš biti balerina ako nemaš osjećaj za ritam i ako si nespretna, slona ozljedama. Ne možeš biti operna pjevačica ako nemaš osjećaj za melodiju, ritam i nemaš sluha. Ne možeš biti slavna kemičarka, ako ti dobro idu samo društvene znanosti, niti književnica, ako ti dobro idu samo prirodne znanosti itd, da ne nabrajam. Tako nije mogla ni moja prijateljica, biti rasna ljepotica, iako je to žarko željela. Nije mogla biti zavodljiva, superzanimljiva supruga jer se svom suprugu više nije dopadala, ni fizički ni psihički i jedva je čekao da je se riješi. Nije uspjela probuditi dobro u svom suprugu, nije mu uspjela biti osobni terapeut, niti je mogla biti spasiteljica vlastitog braka, iako je to sve žarko željela. Odjednom je progledala i shvatila, da je većina stvari, koje je čitala po ženskim kolumnama, a u vezi samooosnaživanja, hrpa gluposti, koja joj samo odmaže i nije realna. Odjednom je shvatila, u kako velikoj prednosti su svestrane žene, koje k tome imaju i ljepotu i puno sex appeala. Jedino što joj je preostalo, bilo je povući se iz svog braka, sva u suzama, uzeti stan s djecom i pokušati ispočetka. Ali sa djecom, svoj rastrganoj, emotivno slomljenoj i blizu četrdesetih, izbor muškaraca za nju ne da je bio loš, nego ga nije ni bilo.

Mogla je dobiti samo ono što nitko nije htio za ozbiljno i ono, što joj se ni po čemu nije sviđalo. Nije mogla eksperimentirati poput djevojčice. Kući, djeci, nije mogla dovesti bilo kakvog muškarca, nego samo nekog, tko bi i njoj i djeci bio triput bolji od bivšega i ulijevao povjerenje. U to vrijeme, dok je ona prolazila kroz traumatično razdoblje, ja sam već bila vrlo aktivna i poznata blogerica na Indexovom Blogeru i razmišljala, da li da otvorim profil na Fejsu. Na moj prijedlog da počne pisati blog, što će joj povećati šanse da upozna neku kvalitetnu mušku osobu, odmahnula je rukom i rekla da nema za to ni volje ni vremena. Na spomen Fejsa se smijala, rekla da na njemu može upoznati samo većeg glupana od svog bivšeg supruga. Iscrpila sam sve metode i umorila se od nagovaranja da se pokrene, nasmiješi, razvedri i iz sebe izvuče barem dio sebe, kakva je bila unatrag par godina, kad sam ju upoznala, ali nije išlo. Vidljivo je tonula. Nije imala volje ni snage posjetiti nekog stručnjaka, psihologa ili bračnog terapeuta. Utjehu i snagu je donekle pronašla u crkvi, ali kako je u Boga bila razočarana, išla je onamo sve rjeđe. Možemo li, dakle, u životu stvarno dobiti sve što želimo, sad je vidljivo da ne. Da smo čak i kao vjernici pred zidom. Self help i motivacijski tekstovi mogu pomoći, ali kratkotrajno, a mogu i odvući u nerealni svijet sanjarenja i mašte. Najbolje može pomoći stručna osoba i psihoterapija kod školovanog stručnjaka, koji kao neutralna osoba može objektivno sagledati problem i pomoći kod njegovog rješavanja. To je razlog, zašto se nisam previše petljala u njen život, iako je često tražila moju reakciju i savjet. Nisam joj željela dati krivu uputu, ni preuzeti odgovornost za istu jer nisam jedan od spomenutih stručnjaka. Kad sam nakon nekoliko godina, našeg intenzivnog druženja, trajno preselila u svoj rodni grad, oslabilo je i naše prijateljstvo.

Da li zbog udaljenosti ili njenih bračnih trauma, ne znam, ali znam da mi je žao što su se pozivi na handy prorijedili i na kraju potpuno prestali. Možda jednostavno nije mogla podnijeti moju sreću u svojoj nesreći, a možda se i zaljubila, u nekog zanimljivog i dobrog čovjeka. Sumnjam da je ovo drugo, sigurno bi me o tome obavijestila. Kako god, iz druženja s tom ženom izašla sam, baš kao što sam i očekivala kad sam ju upoznala, puna spoznaja, o životu, ljubavi, braku, vjeri. Naučila sam, ma koliko nekoga voljeli, možemo se samo nadati da će nam ljubav biti uzvraćena i trajna. Naučila sam i da, ma koliko bili dobre osobe i voljeli druge ljude, uvijek s njima igramo životnu lutriju. Čak i oni, za koje smo sigurni da nas vole i poštuju, mogu se promijeniti, uslijed raznih okolnosti. Naučila sam da je najbitnija i najjača roditeljska ljubav i da je zbog nje čovjek spreman svašta istrpiti. Naučila sam, ma koliko bili veliki vjernici i ma koliko se molili, Bog ne mora ispuniti sve naše želje, ta nije čarobnjak. Odakle nam uopće pravo da od njega očekujemo da ispuni sve naše želje? Nije li to drsko, razmaženo, djetinjasto, bogohulno? Daje nam iskustva, kroz koja trebamo proći, da bismo učili i rasli, izvukli pouke i naučili preuzeti odgovornost. Naučila sam i da ne mijenja ljude, ako to oni ne žele. Naprosto ne može onamo, gdje ga ne puštaju u svoju kuću, pod svoj krov, u svoj um i srce, gdje nije dobrodošao. Ne nameće se, kuca, ali i odlazi, ako ne otvaraš. Naučila sam da nam daje i loša iskustva jer nas uči zahvalnosti i za nas ima nešto bolje, samo se trebamo strpiti i vjerovati. Naučila sam i da ljude ne možemo spasiti, možemo ih samo voljeti.

Foto: Pixabay.com, portaloko.hr