“Živi i pusti druge da žive!”

“Cijeli ovaj cirkus podignut oko prošlotjednog „hot trača“ je grozan. Grozan!”, pomislih nakon što je osvanuo prvi status. Zaredali su jedan za drugim, jedan grozniji od drugoga a pri svakom čitanju osjećala sam gađenje. Je li moguće, da među svojim prijateljima, na društvenoj mreži, imam tolikih divljaka, pitala sam se.

U žarištu napada i obrane, everyone is involved jer ne možeš pobjeći vijestima ni traču ma kud pošao, pomislih, bilo da si u raspravi bilo kao promatrač. Ne mogu te mimoići vijesti i komentari, osim ako odabereš opciju log out ili prebaciš na drugi program.
No zašto, zašto bi to činio? Zašto bi dopuštao naslade i iživljavanja na istoj mreži ili ih mirno promatrao, zašto bi radi drugih bježao s društvene mreže? Što učiniti, ignorirati ili izbrisati prijatelje? Toliko ih je, koji su se ipak odlučili pozabaviti trač tematikom i taknuti u nečiji život.

Je li moguće? Da, nažalost je moguće.

Nagađanja i priče tko je s kim i zašto, tko i zašto želi novac i moć, slavu, luksuz preko noći, zašto žene zajedno idu i na toalet ali se pojedinačno odvajaju s muškim skupinama kad su u klubu, tko od čega i kako živi, tko s kim ima seksualni odnos i na koji način ga provodi, zaista me nikad nisu zanimali. Da nije interneta, odnosno druženja na društvenim mrežama, promakla bi mi mnoga društvena događanja i vijesti. No, je li ovo vijest? Svakako nije u domeni društvenih događanja. Ovo je nečiji privatni život a privatnost i dobar image je najsvetije što imamo. O njemu ovisi naš život ali jednako tako i život najmilijih, stoga je povreda istog bolnija i opasnija. Upravo to mi je palo na pamet kad sam, odlogiravši se, razočarana stavovima nekih poznanika, otvorila novi word dokument s novim naslovom. Omg, što se događa, ja ih ne prepoznajem ali ne mogu šutke stajati i gledati ovo nasilje.

Osuda do osude, kritika do kritike, tu i tamo neka empatija. Zar nam društvene mreže tome služe, pomislih? Očekivanju skandala, pikanterija iz tuđih života, s ciljem da se nad tuđom nesrećom naslađujemo?
Da tuđe vijesti i nevolje prevrćemo po statusima kao vrući krumpir? U 21. Stoljeću, pored tolikih drugih i znatno većih problema i to zajedničkih da na to gubimo vrijeme? Stvarno smo dotakli dno.

“Nakon Drugog svjetskog rata…”, govori prijatelj, ” ničega nije bilo, igračke smo pravili sami i to nam je donijelo kreativnost. Živjeli smo u prirodi i sa prirodom. Lovili ribe, igrali nogomet sa svakakvim loptama i tukli se. Gledam ovu novu generaciju.. ne može otvoriti flašu mineralne vode. Pa u pm.”
Tužno i činjenica, moj otac često je govorio isto. Danas se i ja prisjećam ratnog i poratnog razdoblja, koje je obilježilo moju mladost, unatrag dvadeset godina. Razmišljam o vremenima “moje mladosti”, na pragu dvadesetih. Iako mi je kasne teen godine obilježio rat a ja ih proživjela u ratnom području, gdje su mi granate letjele iznad glave, svako malo svirala opća i zračna opasnost a ja učila u podrumu, ipak sam sretna. Željno smo tih godina iščekivali svaki telefonski poziv na fiksnom jer nismo imali handyje. Pisma smo si pisali, veselili se svakom susretu i dodiru, poklonu. Bili smo zahvalniji i sretniji, iako smo proživljavali traume. Bile su to godine ljubavi, tajni, zahvalnosti na životu i poštenja i da, upravo one su dale najjače ljude.

Zašto ovo govorim?

Da, i tada su postojale sponzoruše i slobodoumne mačke koje su se, moguće, „prodavale“ za novac ali se tek nagađalo o njima, skrivao se njihov identitet a mediji se njima nisu bavili. Postojale su i one, koje su bile pod sumnjom da ulijeću u nezakonite radnje a bile su jako daleko od istog izvora. Jedno je međutim, zajedničko svim tim mačkama – bile su nevjerojatno zgodne i često vrlo nedostupne mnogim lovcima. Nikad se nitko nije bavio ženama prosječnog ili ispodprosječnog izgleda niti osvrtao za njima pa je moguće da upravo to vodi k izvoru informacija.
Bili su to počeci sponzorluka i drame koja će uslijediti idućih desetljeća.
Umjesto da smo uznapredovali u tom periodu, razvili svijest, čini se da smo ostali na istom mjestu a možda čak uradili i puno koraka unatrag. Svaka poratna generacija najviše je upila od života, iako se činilo da će ju traume slomiti. Neki su ostali bez doma, nekima je znatno oštećen, neki su bili u majčinom trbuhu dok su tutnjale granate i topovi ali ipak su „ispali“ dobri, vrijedni i jaki ljudi.

Slučajevi poput hot tračeva redovno nametnu i otvore brojna društvena pitanja i nekad zaista imam osjećaj da tako i dođu, s nekim ciljem, da ih proanaliziramo i uočimo rupe u društvu te ih pokušamo popraviti, inače bismo možda zaboravili na njih. No, zašto još uvijek, danas, mnogi od nas zaboravljaju da iza svakog devijantnog ponašanja stoji neka tužna priča, iz djetinjstva i odrastanja?
Zašto zaboravljamo da nisu svi među nama dovoljno jaki, da se othrvaju najnižim strastima i porivima? Zašto zaboravljamo da nisu svi imali kvalitetan odgoj i da je nekima uskraćeno puno ljubavi tokom života te da se ne znaju othrvati niskim strastima ili naprosto, ne mogu jer su slabi?
Koliko nas je svjesno da je puno žena iskorišteno na ovaj i onaj način, iz nekog razloga? Znamo li da one o tome ne pričaju, tek možda s ponekim psihologom, ako se osnaže? Koliko smo svjesni muškog svijeta, u kojemu je još uvijek lijepim ženama jako teško uspjeti i kolika im se vrata zatvaraju ako ne popuste pred nemoralnim ponudama? Da li smo svjesni koliko je muškaraca u našem društvu jadno i gladno moći i slave, lišeno grižnje savjesti? Koliko ih smješta sebe u ego centar i lišeno samokritičnosti prebacuje odgovornost na druge? Koliko ih žene smatra svojim trofejima i igračkama? Koliko žena radi toga pati?

Do kada? Možda do onda kad se isti počnu bojati zakona ili barem božje ruke, kad pravda bude zadovoljena, kao primjer ostalima koji pretendiraju na istu slavu.
Koje su, međutim, različitosti onog i ovog vremena? Prisjetimo se i usporedimo zajedno. Poratno razdoblje dalo je strpljivije i skromnije ljude, naučili smo čekati, na prilike, dobre stvari, uspjeh, raditi za sramotno male plaće i honorare, ponekad i volontirati, kako bismo prehranili sebe i obitelj.

Naučili smo cijeniti život. Naučili smo poštivati jedni druge. Da, iako ima nesuglasica i sukoba karaktera, još uvijek težimo poštenju i poštovanju i spremni smo se mijenjati, uvijek na bolje. Naučili smo preživjeti praktički na kruhu i vodi. Da, kad je voda zagađena a trgovine zatvorene radi opće ili zračne opasnosti, nemate drugu mogućnost osim boriti se ili pobjeći, zadovoljiti postojećim stanjem ili se predati. Očekivanje prekida uzbune ili dolaska humanitarne pomoći u takvim je uvjetima dio svakodnevice, živite u nadi i sanjate mirna, bogatija vremena. Ratne i poratne godine grade borce, mirnodopska vremena grade obijest.

U ratnim i poratnim godinama nismo imali izdajničke handyje ni drugu spornu tehniku koja bi u bilo koje doba dana i noći mogla zabilježiti neku nepodopštinu, devijaciju u ponašanju. Bilo je prilično nezgodno sobom stalno nositi foto aparat a i bilo bi previdljivo kakvim se drugim metodama služimo da narušimo nečiju privatnost.
Danas je dovoljan klik da uništimo nečiji život. Svatko je sebi medijska zvijezda a mogućnošću da popularizira svoje statuse i ime, nerijetko hrani vlastiti ego i liječi frustracije no to nije smisao društvene mreže, zar ne? Ona je osmišljena da se družimo, prijateljujemo, povezujemo i izgrađujemo jedni druge.

Nekad smo se šuljali do fiksnog telefona jer drugo nismo imali, iako je postojala opasnost da doleti geler ili da nas mama ulovi kako satima vodimo rasprave na telefonu. Bili smo sretni da su linije radile. Danas, kad nas veže internet, psujemo kad je mobilna veza pet minuta u kvaru i trošimo ogromne količine vremena i novca na besmislene telefonske razgovore. Stoput na dan provjeravamo je li netko online i bjesnimo kad ne odgovara na pozive i poruke. Nestrpljivost i nerazumijevanje, neoprost uvukli su se u sve pore našeg života. U stanju smo se u sat vremena zaljubiti, naljutiti, razbjesniti, pomiriti, ponovno zaljubiti, živimo brzo i prazno, tako blizu i tako daleko. Jedan od omiljenijih hobbyja nam je stalno postavljanje u ulogu suca, prčkanje po vlastitoj savjesti i savjesti drugih, nametanje vlastite volje drugima dok s druge strane, upravo te radnje ne vesele kad se radi o našoj koži I neizostavno iritiraju.

Mišljenja sam da su najgora iskustva ratnog i poratnog razdoblja izgradila najbolje osobe, manje razmažene, prilagodljivije i puno spremnije za život a nesklone spomenutom hobbyju. Barem su se takvima dokazali ljudi iz mog okružja, koji su nekoć proživljavali traume.
Današnje generacije, rođene u mirnim vremenima, naučene su uglavnom doći na sve gotovo, očekuju velika darivanja a kad ona izostanu, spremne su nemoralnim metodama posegnuti za njima.

Ima još pitanja koja nameću današnje, svakodnevne okolnosti.
Zašto se mi, kao društvo, ne bavimo našim sugrađanima, s ciljem da im pomognemo, kad im je najpotrebnije, kad već imamo toliko vremena zadirati u tuđe živote? Zašto se više bavimo unesrećenim životinjama nego ljudima iz naše okoline? Zašto smo nezainteresirani za viku iz nečijeg doma, moguće nasilje, pod izgovorom da nas se ne tiče tuđi život a s druge strane se ismijavamo iz nečijeg devijantnog ponašanja? Zašto smo skloni rječnik bogatiti ružnim, gnjusnim izrazima poruge, konstantno se ismijavati i pritom očekivati da će naše radnje biti blagoslovljene? Iz kojeg razloga ne pomažemo ljudima s djecom s posebnim potrebama a očekujemo da se nama pritrči u pomoć, kad zapnemo na nekom životnom testu ili drami? Zbog čega mislimo da smo vredniji od drugih? Zašto izbjegavamo usamljene, bolesnog duha, malodušne?
Zašto su nam teret spomenuti, zašto se ne želimo baviti njima? Zašto školujemo tolike pravnike i ekonomiste a kronično nam nedostaje psihologa, sociologa, defektologa, liječnika?
Ako smijem pitati, zašto idemo linijom manjeg otpora, glumimo jakost a pucamo „po svim šavovima“ i gdje je nestala empatija? Da nije možda, da se u stvari bojimo sebe i slike sebe u drugim ljudima? Da nije možda, da smo zaista kao zrcalo jedni drugima? Zašto ne bismo, s vremena na vrijeme provjerili naše mentalno i duševno zdravlje, onako kako kontroliramo fizičko biće, čisto radi odgovornosti, prema sebi i drugima?

“Prirodno je da na kreiranje osobe utječe nekoliko faktora: otac, majka (svaki u svom segmentu), osobnost i okolina. Kada je sve uravnoteženo, “produkt” je – optimalan.”, reče mi nedavno prijatelj, bogat životnim iskustvom a ja pomislih koliku sam sreću imala da se sva četiri faktora poklope dobro, u mom slučaju te pomislih kolikima je isto uskraćeno.
Život nam, bez obzira na izostanak nekog od faktora, daje iskušenja I tuđe primjere da bismo na njima učili. Ubacuje nas u razne okolnosti kako bismo ojačali I naučili preživjeti. Izlaže nas tuđim dramama, kako bismo razvili empatiju i nesretnima pružili ruku spasa. To je naša zadaća, ako mislimo civilizirano živjeti I razvijati civilizirano društvo. Što nam vrijedi život u gradu ili metropoli ako ga nismo dostojni? Ako svojim primjerom pokazujemo da smo ispali iz kamenog doba ili sišli sa lijane I svakodnevno svoje okružje zagađujemo, idejama, stavovima, rječnikom, djelovanjem, stilom života?

Ne treba nam novi rat i njegovi šokovi, da bismo rasli i razvijali se kao osobe, gradili ljudskost i razvijali kulturu ophođenja i života. Trebaju nam iskustva drugih, da nas podsjete na vlastiti komfor danas, današnju kvalitetu življenja i slobodu izražavanja i kretanja. Trebaju nam ispovijesti drugih da naučimo voditi vlastite unutarnje bitke i ratove te da shvatimo koliko nam je u stvari danas dobro, čim imamo vremena i volje baviti se trivijalnim stvarima, novostima, nečijim životima, seksualnim avanturama. Danas imamo sve i imamo ništa, često čujem i potvrđujem.
Imamo uznapredovalu tehniku i tehnologiju i toliko prazne sebe. Za istim stolom komuniciramo putem handyja, poput najvećih stranaca a o susjedu znamo s instagrama, Facebooka ili iz novina. Nije li to sramotno? Uvijek me rastuži kad vidim kako malo ljudi radi na sebi i svojoj kulturi a koliko bi im bolje bilo da se promijene. Zbog slobode mišljenja prihvaćam njihov izbor no prisjetim se one “Veliki umovi pričaju o idejama, prosječni o događajima, mali umovi o osobama”.

Ja bi ipak ona druga vremena natrag ali ne tražim svoje godine natrag jer jedna po jedna nose bogato iskustvo.
Ja bi da nam bude kao prije, da je više razumijevanja i poštovanja, kao nekad a sigurna sam da bi mnogi isto. Ona mogu biti, ako se potrudimo graditi sretna vremena krećući od sebe.

Što se tiče teme s početka, pametni znaju „čemu služi pojas“ i da je zauzdavanje sebe najbolji tretman protiv kasnijih ozljeda, boli i nereda no nekad stvari izmaknu kontroli jer nam je moguć i faktor pogreške i katkad olabavljeni pojas. No pametni muškarci znaju se kontrolirati i bolje od žena i drže se one „what happens backstage, stays backstage“, ne samo radi straha da će dobiti po glavi ili ostati bez nje ako izgube nad sobom kontrolu već i radi činjenice, da i stvar koja „jednom padne iza vešmašine, ostaje iza vešmašine“. Malo šale no poruka je jasna, pravi muškarci, ja ću ih u ovom tekstu nazvati „alfe“, poštuju žene, štite ih, čuvaju njihove tajne, poštuju njihovu privatnost, ostaju gentlemani i ne sude. Svjesni su svoje unutarnje snage stoga nemaju potrebe dokazivati istu pred drugima.
Jednako tako djeluju i prave žene, čuvajući dostojanstvo muškarca. Već sam na pragu dvadesetih odabrala biti ratnica a ne patnica i za život odabrati borca, ratnika, dobrovoljca, jednog od onih kojima imamo zahvaliti današnju slobodu u kojoj radimo gluposti više nego pametne stvari i koju tako malo poštujemo.

Dok se drugi, „nepravi“ nastavljaju baviti tuđim životima, ja ću se i dalje baviti svojim i držati se parole: „Živi svoj život i pusti druge da žive.“ Pažljivije no ikad birat ću svoje društvo, usput ću graditi i čuvati unutarnji mir i pomoći drugima da očuvaju svoj. A vi, među kakve vi spadate?